navigacija Naslovnica Premium
Božena Jelušić
OBIČNE STVARI
27.1.2017 10:47

Visoko obrazovanje kao Deda Mraz

Samo na prvi pogled je teško procijeniti koji je strateški promašaj najviše koštao Crnu Goru i ugrozio njen mogući prosperitet: potrošeni prostor, nepoštena privatizacija i prelivanje ukupnog kapitala zemlje u džepove malobrojnih, zatvorene fabrike i hoteli, pad povjerenja u institucije…

Visoko obrazovanje kao Deda Mraz Ilustracija
Foto: Shutterstock

Naše visoko obrazovanje je sistem u koga više niko ne vjeruje. Studiranje je ritual koji svaki mladi čovjek ispunjava po automatizmu. Parafrazirajući filozofa Slavoja Žižeka, visoko obrazovanje je u Crnoj Gori slično Deda Mrazu - niko u njega ne vjeruje, ali se ritual dobijanja diploma nastavlja  

Samo na prvi pogled je teško procijeniti koji je strateški promašaj najviše koštao Crnu Goru i ugrozio njen mogući prosperitet: potrošeni prostor, nepoštena privatizacija i prelivanje ukupnog kapitala zemlje u džepove malobrojnih, zatvorene fabrike i hoteli, pad povjerenja u institucije…  Od svega naslijeđenog iz nekadašnje zajedničke države, najduže su potrajali „krediti“ zdravstvenog i obrazovnog  sistema. Nisu bili u pitanju objekti i oprema - njima se baš i nismo mogli pohvaliti. Bio je to u prvom redu ljudski kapital - odlični ljekari i medicinsko osoblje, dobri profesori i stabilan vrijednosni sistem škole. Sada i ova dva sektora nezadrživo streme padu, a sve navodi na zaključak da će Crnu Goru ponajviše koštati upravo sunovrat u oblasti obrazovanja.

Naravno, i tu je lako otkriti gdje leži teret najveće odgovornosti. Duga negativna selekcija nastavnog kadra, sve trošnije škole i zastarela oprema su malo po malo načinjali konstrukciju, ali je na kraju „bomba“ razorne snage stigla iz oblasti najmlađe karike - visokog obrazovanja. Nekritički prigrlivši tržišne principe, visoko obrazovanje je prvo rasprodalo sopstveni ugled i povjerenje, potom raspomamilo kojekakve pružaoce visokoobrazovnih „usluga“, da bi na kraju doslovno usisalo sve negativne društvene prakse.

Istina je da u cijelom svijetu postoji kriza  formalnog obrazovanja. Zahtijevaju se cjeloživotno učenje i usavršavanje, pa kao rezultat svako mora imati minimum magisterijum, a poželjno i doktorat. Zbog toga je visoko obrazovanje postalo dobar biznis koji uveliko cvjeta. Ovaj problem je naročito ozbiljan u malim zemljama kakva je naša, bez sistema „naučne“ ventilacije i nezavisne provjere. Razvijene zapadne zemlje imaju snažne i bogate privatne univerzitete, čiji budžeti višestruko prevazilaze naš bruto nacionalni dohodak. Oni značajno ulažu u nauku i istraživanje i doslovno vuku ekonomiju zemlje naprijed. Kod nas su ta izdvajanja minimalna, a privatni univerziteti traže način da se i sami priključe državnim jaslama.

Zbog toga je naše visoko obrazovanje postalo sistem u koga više niko ne vjeruje. Studiranje je ritual koji svaki mladi čovjek ispunjava po automatizmu. Parafrazirajući filozofa Slavoja Žižeka, visoko obrazovanje je u Crnoj Gori slično Deda Mrazu - niko u njega ne vjeruje, ali se ritual dobijanja diploma nastavlja.  

Dovoljno je samo pročitati oglase kojima se nudi pisanje svih vrsta radova, od seminarskih do doktorata. Studenti su spremni da plagiraju ili da kupe rad, mentor da ga odobri, a politička elita da krajnje sumnjive predstavnike naučne zajednice promoviše kao nosioce najviših funkcija. Odavno nije tajna da se novac stavljao u indeks kod nekada vrlo poznatog univerzitetskog profesora. Još je gore kada se indeksi i magistarski radovi visokih policijskih službenika nađu kod kontroverznog biznismena. Javna je tajna da rad na takozvanoj SCI listi košta hiljadu eura, a da takvi radovi ne doprinose ama baš nikakvom naučnom ili društvenom iskoraku zajednice. Sve je više univerzitetskih radnika iza kojih stoje neki kontroverzni detalj ili sumnja. Zbog njih i našeg endemskog kukavičluka, traje prećutni sporazum da se „ne talasa“  i da se svi zajedno pravimo da Deda Mraz zaista postoji.

Ostrvca otpora ili makar samo zdravog razuma su sve rjeđa, a percepcija univerziteta u javnosti bilježi najniže rezultate. Možda su se oaze izvrsnosti ponegdje i sačuvale, mahom kada se studira zbog toga što mladi vole oblast koju izučavaju, a ne zato što im je potrebna ulaznica da „poput đuleta“ ulete u sistem i počnu da ga čerupaju. Oni najbolji radije napuštaju zemlju i odlaze tamo gdje mogu živjeti od svog rada. Ostali se bave politikom ili „snalaženjem“.

Trenutno se okončava disciplinovanje i svojevrsni eksperiment nad ostacima ostataka nekadašnjeg univerziteta. Studentima se obezbjeđuje takozvano besplatno obrazovanje kako bi i dalje vjerovali u Deda Mraza. Zahvaljujući njima, sumnjive individue će sebe i dalje vidjeti kao univerzitetske veličine i blokirati zemlju njenom najvećom promašenom investicijom.

 A da je bilo istinske političke volje, popravljanje stanja je moglo započeti i nizom jednostavnih rješenja:

- svaka se diploma ili zvanje prilikom zapošljavanja moraju potvrditi kroz ozbiljan intervju i stručnu provjeru, a sam „papir“ ne smije biti dovoljna ulaznica za posao;

- uvesti softver za prepoznavanje plagijarizma i oduzeti nepošteno stećene diplome i zvanja, uz objavljivanje imena mentora koji su tome kumovali;

- akademska zajednica mora sama da se obračuna sa plagijatorima, bez uplitanja sudova i advokata, jer su u pitanju visoko stručna pitanja koja su u nadležnosti same akademske zajednice;

- na sve nivoe obrazovanja treba uvesti obuku kako se pišu i objavljuju naučni radovi i šta je uopšte naučni rad;

- uvesti pravilo da mentori moraju imati najbolje moguće reference i naučnu vidljivost;

- referate o doktorskim i magistarskim radovima moraju pisati kandidatima nepoznati profesori, a ne kumovi i prijatelji;

- sistem akreditacije učiniti kredibilnim, a diplome rangirati prema kvalitetu institucije na kojoj su stečene;

- zbog krajnje ozbiljnog stanja u visokom obrazovanju, zemlja treba da stipendira vrhunsku obuku na prestižnim svjetskim univerzitetima i da iznova uspostavi visoke standarde znanja i izvrsnosti kao da je na samom početku.

Za sada je naše visoko obrazovanje gigantska promašena investicija, već zapečaćena desetinom hiljada nezaposlenih visokoškolaca. A Deda Mraza nema pa nema.

Autorka je profesorica književnosti i potpredsjednica URA-e

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (16 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 4

  • Libertas 1 godinu i 7 mjeseci
    E ovo se zove dekonstrukcija našeg nakaradnog visokog obrazovanja,bravo profesorice.
    • 10
    • 0
  • Tramp 1 godinu i 7 mjeseci
    jno profesorice, obrazovanje i zdravstvo kao stubovi sistema su nam uniženi. Na testiranju učenika, zadnji smo u Evropi, po standardu življenja takodje, ljekari dobri odlaže, a ipak elita se dobro bogati i živi. PUČINA JE STOKA JEDNA GRDNA.
    • 1
    • 0
  • orahovacljuta 1 godinu i 7 mjeseci
    Nu, profesorko, šta bi sa onim Sanjinim plagijatom. Četrdeset stranica je doslovce prepisala. Sa svakom tačkom i zapetom.
    • 1
    • 0