navigacija Naslovnica Premium
Nikola B. Nikolić
TAKO MI BLOGA
9.10.2018 10:49

Vlado Dapčević, kiborg idealizma

Svega se nagledao. Gledao je kako se zatvorenik na vrhuncu očaja ubija naoštrenom kašikom. Doživio je da se zatvorenik koji je vezan za njega pridružuje krvničkim udarcima stražara, ne bi li ih ubijedio kako će odmah revidirati svoju stvarnu ili fiktivnu prosovjetsku orijentaciju. No, ništa od toga i mnogo čega drugog nije ga natjeralo da i sam postane revidirac

Vlado Dapčević, kiborg idealizma Vlado dapčević
Foto: Partija rada

Vječiti usud politike jeste raskorak između njena dva lica – teoretskog i praktičnog. U najvećem broju slučajeva, na teoretsko lice pada tama čim se ono praktično ustoliči, zasnuje vlast, dođe do svog smisaonog ispunjenja. Teorija je tamna strana Mjeseca, koja se prikaže jedino kada treba uvećati „helte“ narodnog odobravanja. Kratkotrajna podilaženja, prazna obećanja i drugi trikovi. Ideologija više nema nikakvog značaja. Ukoliko, naravno, ne računamo onaj paravanski. Nakon što se oglođe većinska podrška, ideje se ispljunu poput košpica. I upravo je ta nedosljednost ono što kod ogorčenih budi mazohističke simpatije prema tiraniji, s kojom si barem od starta načisto, ako ništa drugo. Zato će i veliki Pirandelo pod stare dane naći gorko zadovoljenje u podršci fašizmu. 

Gledajući političare modernog doba, teško je naći one koji ne posmatraju svijet kroz nišan vlastitog gluteusa. Drugim riječima, one koji od početka do kraja svoga političkog angažmana procjenjuju prvo društvene, pa tek onda sopstvene izglede. Zametak svega lošeg krije se upravo u tom egocentričnom shvatanju politike. Uporno ostajući mrtvo slovo na papiru, ideje dobijaju onaj vazdušasti karakter, postaju uvijek za korak nedostižne, postaju ideali. A na idealiste se potom gleda kao na beznadežne slučajeve, Kihote koje proždire realnost. Jer, kako kaže Cesarec – ideali ne hodaju na nogama.

Idealisti su bića drugačijeg kova. Ugrožena vrsta. Daje im ga stanje stalnog konflikta, pozicija pobunjene manjine. Stari, dosljedni idealista najmanje mari za sebe, čini to jednakim žarom već decenijama, pa otuda tako očita protivrječnost u njegovoj pojavi: spolja je izboran, siv i usukan, ali i dalje plamti nekim unutrašnjim plamenom, koji je njegova vječita vatra, koji najlakši i najtiši izlaz nalazi kroz pogled. „Većina zatvorenika koje sam sretao u jugoslovenskim zatvorima gledala je očima ugašenih pogleda. Njegove su još sijale“, zapisao je Slavko Ćuruvija nakon prvog susreta sa Baš-Čelikom jugoslovenskog kazneno-popravnog vilajeta, godine 1987, u zloglasnoj Zabeli, usred zemlje opasno nagnute ka sunovratu, koja je održavala iluziju o svom opstanku tako što je držala zatočenim nekadašnjeg državnog izdajnika broj jedan. Onaj koji je četiri decenije ranije prijetio da destabilizuje režim i dalje je čvrsto bio u okovima, kao da je sujevjerje bilo posljednja linija odbrane pred izvjesnošću raspada.

Grubih crta lica i očuvanog ljubotinjskog naglaska, Vlado Dapčević je živahno odgovarao novinaru koji nije bio siguran ni da li će ga naći živog. Tako je ostvaren prvi kontakt; dvije godine kasnije, kada Dapčević napokon postane u potpunosti slobodan čovjek, nakon decenija truljenja po kazamatima, Ćuruvija će uspjeti da ga pogura na mukotrpni ispovjedni maraton. Rezultat je jedinstveno svjedočanstvo o borbi za sopstvena uvjerenja, miljama udaljenoj od farse što se danas naziva „političkom borbom“.

U Vlada Dapčevića je taj nerv principijelnosti usađen još davno, kad se tek upoznavao sa postulatima marksističkog učenja. Shvatio ih je na prost, ujedno i suštinski način: čovječanstvo je odvajkada opterećeno neravnopravnom raspodjelom dobara. Svijet je oblikovan po mjeri novca i mnogi učeni ljudi su kroz istoriju pokušali da utru put novom, pravednijem sistemu. Tek je Marksu pošlo za rukom da artikuliše pretpostavke na kojima bi jedan takav sistem mogao počivati. Podloga je postojala, samo je trebalo iskaliti spremnost za opasan poduhvat pretakanja riječi u djelo. I to ne bilo kakvo – ono najveće, od kojeg zavise pojedinačne i kolektivne sudbine. 

Dapčević je odmah osjetio šta znači biti svim svojim bićem na drugoj strani. Tukao se sa žandarmima, sa ljotićevcima, trpio svakakve gadosti po zatvorima, preživio nekoliko mirnodopskih i bezbroj ratnih pokušaja ubistva, a da nikad ni za pedalj nije odstupio od svojih načela. I za sve to vrijeme je budno motrio na stranu kojoj je pripadao, na partijske saborce. Bio im je neka vrsta savjesti. Glasno je negodovao svaki put kad bi namirisao karijerizam ili idolopoklonstvo. Kritikovao je pipersku trojku koja je jedan period vukla konce u crnogorskom ogranku komunističke stranke – Jovanovića, Milutinovića i Brkovića. Kritikovao je Kapu za nedostatak hrabrosti, pa čak i Tita za njegova pretjerana taktiziranja i, kako je smatrao, upitnu predvodničku sposobnost. I ni u jednom momentu se nije pokolebao nakon što je bivao kažnjen. Smatrao je sastavnim dijelom svoga djelovanja da istupa kad god se skrene s puta, ne birajući ka kome usmjerava cijev svoje tvrdoglave pravednosti, pa makar, na kraju krajeva, to bio i njegov rođeni brat. 

Kao neko ko uvijek bez uvijanja kaže što mu je na duši, brk u brk, Vlado Dapčević je s lakoćom pojasnio u čemu je bila fatalna greška jugoslovenskog komunizma: u partiji-avangardi kojoj su jednako mogli pristupiti i istinski i lažni komunisti. Vremenom su prevagnuli ovi drugi, pretvarajući se u svoju suprotnost, pokrećući latentnu kontrarevoluciju zbog nezajažljivih apetita. Da je sistem krivo srastao najbolje se vidjelo na primjeru Golog otoka. Kad je dopremljen tamo kao zatvorenik na posebnom glasu, Dapčević je u nevjerici pitao dojučerašnje drugove kakve su to zvijeri koje ih podvrgavaju najvećim mukama, koje ih tuku do smrti? Koje po nekim metodama neodoljivo podsjećaju na ustaše. Stvarnost se iskrivljavala do najluđeg košmara: mnogi zatvorski službenici zaista su bili bivši ustaše i četnici, zahvaljujući srodnom iskustvu bogom dani za tako prljav posao. 

Svega se nagledao. Gledao je kako se zatvorenik na vrhuncu očaja ubija naoštrenom kašikom. Doživio je da se zatvorenik koji je vezan za njega pridružuje krvničkim udarcima stražara, ne bi li ih ubijedio kako će odmah revidirati svoju stvarnu ili fiktivnu prosovjetsku orijentaciju. No, ništa od toga i mnogo čega drugog nije ga natjeralo da i sam postane revidirac. Nijesu ga mogli slomiti. Smatrao je da bi i najmanjim uzmicanjem poništio sve ono zbog čega se toliko napatio i toliko toga odrekao. A možda je i ta nagomilana patnja bila svjesni zalog za borbu koja, znao je, neće prestati dok god je živ. Ona je bila duboko utkana u njega, upravljala je njime. I kad su mu gotovo svi prijatelji i neprijatelji već odavno bili pokojni, kad je, na koncu, ubijen i čovjek odgovoran za njegovu dragocjenu ispovijest, ovaj suri Ljubotinjanin nije odustajao od oživljavanja svojih političkih predstava. Misionarstvo se nije okončalo propašću Jugoslavije. Devedesetih je osnovao Partiju rada, koja je ukazivala na štetnost povampirenja nacionalizama i redovno istupala protiv njihovih perjanica.

Nije Dapčević ličnost kojoj se na polju javnog djelovanja nema šta spočitati. Ponajviše upada u oči njegovo kratkovido oduševljavanje Sovjetskim Savezom i Staljinom. Vodio se ubjeđenjem da je neupitno sve što dolazi iz prve socijalističke zemlje, i to baš zbog činjenice da se prva promijenila iz korijena po marksističkim uputstvima. Ili je barem to tako u početku izgledalo. Ko zna u kom bi mu smjeru otišla sudba da je znao za detalje Staljinove strahovlade. Za njega je sovjetska politika bila nešto što se prihvata bez pogovora, kao što vjernik ne dovodi u pitanje navode iz svetih knjiga. Svoju životnu ulogu smatrao je jednostavnom. Sve su prilike da je najpoznatiji IB-ovac rođen kao čovjek od akcije, da je najveće domete dostigao kao „radnik na terenu“. Nije žudio za titulama i položajima. Njegovo je bilo da dâ sve od sebe u svom djelokrugu, a stvari u vrhu će već nekako doći na svoje mjesto. Vjerovao je u neuništivost ideje. I ne samo to – u njen gravitacioni karakter.

Vlado Dapčević se umirio 12. jula 2001. godine, u dubokoj starosti, na šezdesetogodišnjicu Petrovdanskog sabora u čijem je anuliranju aktivno učestvovao. Umro je u godini kad su okončani posljednji u nizu sukoba koji su uništili državu koju je gradio. Nikada nije bio državnik, nikada se nije ni primakao mogućnosti da pomrsi račune onima na vrhu, ali njegovi dometi nose sa sobom veliku svjetonazorsku težinu. Danas, čini se, veću nego ikada ranije. Najmanje je tu bitno njegovo komunističko djelo. U eri građanskog malodušja, vrijedi podsjećati se ljudi koji su čitav svoj život podredili idealima. Koji su se odupirali čarima konformizma i po cijenu srastanja sa zatvorska četiri zida. 

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (43 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 10

  • rogodjed 4 nedjelje i 1 dan
    Svaka cast za tekst!
    • 1
    • 0
  • lesli 1 mjesec i 1 nedelja
    Vlado je bio primjer pravih i čestitih Crnogoraca koji nije zaista ljubio lance ,slobodan u duši ,nesalomiv...A ne nesrećni primjer Kapičića zlotvor i poslušnik ubica sopstvenog naroda i drugova.
    ( 2 )
    • 14
    • 2
    Metla 10.10.2018 09:21
    @lesli-nemoj zaboraviti kakva je bila situacija kad je Vlado "pao". Pogazio je sve vrijednosti koje si mu pripisao kad mu je SSSR postao bliži od otadžbine. Kao i nekim nesrećnicima danas kojima je bliža jedna druga država od njihove. Došlo je vrijeme kad se izdaja glorifikuje i diže na nebeski tron. Svaka čast.
    • 2
    • 2
    sonnyy 10.10.2018 10:21
    Vlado nije ništa pogazio, već je i u SSSR-u hapšen. Bio je idealista, a Tito koji je bio špijun nekada za jednu stranu a nekada za obibe, on je taj koji je pogazio i koji be 50. 000 komunista poslao na Goli Ptok. Nije Tito mjera, ne sada..
    • 2
    • 1
  • sonnyy 1 mjesec i 1 nedelja
    Što se tiče Vlada, sve pohvale i visoko uvažavanje. A i pohvala za novunara na izboru motiva
    • 12
    • 2