navigacija Naslovnica Premium
Boris Jašović
18.9.2018 11:51

Zašto je hotel Galeb pretvoren u parking?

Sada će mi neko uperiti kažiprst u slijepočnicu i strogim glasom pravednika zavapiti - Druže, čemu pisanija o srušenom Galebu kada se to desilo prije iks godina?! Zar to nije bajata tema?! Daj neku aktuelnost! U redu, ali zar aktuelnost ne predstavlja pružanje otpora kulturi zaborava kojeg se svako od nas u svakom trenutku može poduhvatiti?

Zašto je hotel Galeb pretvoren u parking?
Foto:

(Sjenima hitova iz 90-ih)

Predstavljao je ulcinjski hotel Galeb prekrasnu građevinu. U morskim plavo-bijelim nijansama nalikovala je kakvom brodu nasukanom na sprud. Govorkalo se da je rađena po modelu Titovog Galeba što je svakako, ukoliko je podatak tačan, kuriozitet koji bi valjalo ne zaboraviti. Štaviše, socijalistički hotel Galeb je još u ono samoupravno vrijeme izgledao kao kruzer iz burazersko-kapitalističke budućnosti koji čeka signal da zauvijek isplovi ka Otrantskim vratima.

Posjedovao je hotel Galeb i bazen kupolastog oblika, nalik kakvom svemirskom brodu koji je iz neke udaljene galaksije aterirao u borove pomeđu glavne hotelske zgrade i “skalica” i tu ostao da “vječno” turistima pruža usluge kupanja, saune, odmora i rekreacije. (Samo što se čak i “vječnost” u slučaju hotela Galeb olupala o stijenje Ajnštajnove teorije relativiteta). I nikada se pošteno nisam okupao u tom “svemirskom” bazenu (a ni nepošteno), premda mi je prijala činjenica da takav jedan eksponat egzistira u neposrednoj blizini adrese na kojoj sam stanovao.

Za vrijeme zimskih dana koji na primorju znaju biti vraški monotoni jer ih jugovina i kiša takvima čine, znali smo u diskoteci hotela Galeb priređivati muzičke hepeninge. Prethodno bismo u redovnim kontakt-emisijima na Radio Ulcinju (bile su ih dvije: Ni na nebu, ni na zemlji i Blatobran), do iznemoglosti animirali cijenjeno slušateljstvo da za vikend masovno navali u diskoteku Galeb. Tačnije, u petak i subotu veče, što nikako ne mijenja činjenicu da je hotelski disko u tom periodu bio pun kao šipak iz čika Vladove bašte u Meterizima.

Raznobojne svjetiljke palile su se i gasile u ritmu hitova iz 90-ih, dok se srednjoškolska omladina (a i stariji bogme), neumorno njihala sve do tamo negdje iza ponoći. Pa nek neko kaže kako 90-te nijesu bile liberalne.

Šućo, sponzor naših radio emisija i u to vrijeme zakupac disko Galeba, zadovoljno je trljao ruke. Nama su s druge strane, mislim Vesku, Peđi i gorepotpisanom, to bile prve zarađene pare u životu. A pošto smo ih zarađivali u nevrijeme, 90-ih godina prošloga vijeka, morali smo ih se zbog inflacije što prije oslobađati ili ih pak konvertovati u dojče marke odnosno farmerke, majice i košulje na buvljaku u Tuzima. Rokerski pulover od crnog skaja kupljen tih godina na tuškoj pijaci još uvijek čuvam obješenog na ofingeru u garderoberu.

Inače, dva puta je hotel Galeb prouzrokovao šokove nakon kojih sam se ozbiljnije bacao na proučavanje egzistencijalističke literature. Prvi put kad je Dragoljub naumio da s hotelskog krova skoči uz pomoć otvorenog kišobrana, no je srećom u posljednjem trenutku zaustavljen pa mu je Tihomir opalio u tjeme tri vaspitne “macole” da mu više ne bi padali na um slični suicidni poduhvati. Drugi put, kad sam na mjestu hotela Galeb, i kupolastog hotelskog bazena, ugledao krater.

Nekome je prethodno palo na pamet da sruši velelepni hotel kao što je nekome prije toga palo na pamet da ga proda nekome ko će ga potom srušiti, kao što je nekome prethodno palo na um da hotel gurne u stečaj. Tako se to valjda radilo (i još uvijek se radi) u postsocijalističkim društvima trange-frange privatizacije. Premda bi stanovita razlika morala postojati između slučaja prodaje propale fabrike za proizvodnju mašinskih motora made in Rakovica-Beograd te njenog pretvaranja u šoping-mol, i pretvaranja prelijepog hotela Galeb na pjenu od mora u parking.

Šta da se radi? Riječ je o kolateralnoj šteti trange-frange privatizacije - slegnuće ramenima pošteni Ulcinjanin. I to je zapravo živa istina, uz neznatnu napomenu kako bi i trange-frange privatizacije, pored toga što su u postsocijalističkim ex Yu društvima poprimile forme prirodnih zakona, morale sadržavati bar pješčano zrno nekakvog smisla u sebi. Za početak, da se velelepni hoteli na primorju ne pretvaraju u parkinge iliti budzašto predaju u ruke stranim investitorima?!

Sada će mi neko uperiti kažiprst u slijepočnicu i strogim glasom pravednika zavapiti - Druže, čemu pisanija o srušenom Galebu kada se to desilo prije iks godina?! Zar to nije bajata tema?! Daj neku aktuelnost!

U redu, ali zar aktuelnost ne predstavlja pružanje otpora kulturi zaborava kojeg se svako od nas u svakom trenutku može poduhvatiti?! Naime, nevjerovatne se pojave svakodnevno dešavaju mimo naše volje odlučivanja i prije nego se osvijestimo uslijede neke nove još nevjerovatnije zbog kojih zaboravljamo na pojave koje su minule. Sociolozi koji se bave analizom procesa globalizacije neće propustiti da napomenu kako bi sve to moglo imati veze sa sveopštim ubrzanjem u koje smo uvučeni kao što je trunje prašine uvučeno u usisivač.

Događaji se smjenjuju ritmom pokretne trake, gdje jedna aktuelnost smjenjuje drugu, jedna fascinacija drugu… I u tom makabričkom smjenjivanju fascinantnih događaja građani bivaju lobotomirani. Ne sjećaju se ni šta im je jutros servirano za doručak u nacionalnom Dnevniku a kamoli zašto im je neko juče pretvorio hotel u parking. I upravo je zbog toga bitno pričati o pojavama koje su prošišale mimo nas, bez ikakvih posljedica po njihove autore.

Za demokratiju je najopasnija kratkoća pamćenja građana budući da s njom u paketu ide i slabljenje osjećaja odgovornosti kod onih koji upravljaju životima tih istih zaboravnih, ili, što je još gore, ravnodušnih građana. Demokratije nema bez građana s odličnom “memorijskom karticom”, kao što je nema ni bez odgovornih upravljača koje su građani prethodno birali na slobodnim i fer izborima. Nije, dakle, dovoljno nazvati se partijom demokratskih socijalista ili naprednjaka. To je sirovi nominalizam lišen suštine dok je suština u realizmu lišenog proizvoljnosti. A upravo je proizvoljnost rodno tle bahatosti iz koje iskrsava brana svakom iole objektivnijem boljitku društva.

S tim u vezi, čini se kako upravljači u Srbiji i Crnoj Gori postaju slični kao Big Lale i Dejvid Koperfild. I jedan i drugi se veoma uspješno bave magijom. Upravljač u Srbiji mahne mađioničarskim štapom i uz jedno abrakadabra učini da se lagodno može živjeti i sa 200 eura mjesečno. Zatim odlučio da premjesti brdo sa jednog na drugo mjesto Koridora 10 u Grdeličkoj klisuri samo zbog toga što su partijski drugovi uprskali stvar i 25 miliona kubnih metara rastresite zemlje diletantski podbočili mikrošipovima koje su im prodali poslovni partneri iz tamo neke španske firme. I niko se uskoro u Srbiji neće sjećati da postavi pitanje ko je odgovoran za takav razvoj događaja, dočim se apsolutno na sljedećim izborima neće sjećati da je Big Lale predlagao trošenje para poreskih obveznika na u krv skupo i gotovo neizvodljivo premještanje brda!

S druge strane, upravljač u Crnoj Gori počeo je da maše mađioničarskim štapom u vrijeme kada je gorepotpisani polazio u prvi razred srednje škole, a sada mu je četrdeset i tri, i za svo to vrijeme uspio je da uz nekoliko ćiribu-ćiriba poteza ne pretvori Crnu Goru u Luksemburg. Ali je zato uspio da stvori društvo u kojem se hoteli pretvaraju u parkinge a solane propadaju umjesto da proizvode i izvoze morsku so. I zašto bi onda iko bio odgovoran za bilo šta kada je Dejvid Koperfild pretvorio elitu u materijalnog pobjednika i na taj način riješio problem strukturalnog pauperizma sirotinjske mase!

Štaviše, građani su prestali da pružaju otpor osjećaju ravnodušnosti. Zaboravili su da se sjete da bi zemlja od 600.000 stanovnika sa izvanrednim turističkim potencijalima mora i planina, prva ekološka država u svijetu, morala po životnom standardu njenih stanovnika bar Sloveniju preteći. Pitanje je, međutim, kako kad su građani pretvoreni u zaboravne taoce elita koje parazitiraju na njihovom zaboravu?!
U protivnom, građani bi se zapitali kakvom je to magijom ulcinjski hotel Galeb pretvoren u parking? Možda bi na taj način spriječili slične mađioničarske trikove u budućnosti - vješto izvedene na nekim drugim mjestima i u nekim širim kontekstima. Jer priča o ulcinjskom Galebu nije isključivo lokalnog karaktera. A daleko od toga da je njena aktuelnost ishlapjela, i pored, neko bi mogao primjetiti, prividne bajatosti.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (14 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 2

  • Dragan 1 mjesec
    Hotel Galeb je pretvoren u parking zato sto je parking pretvoren u besplatan auto-otpad ili auto-plac a zasto je to tako u svim gradovima Crne Gore ?!?
    • 3
    • 0
  • Commentator 1 mjesec
    Rušenje Hotela "Galeb" je zločin. NE mogu da se sjetim hotela ili bilo koje druge građevine koja se ljepše uklapala u ambijent od ovog hotela, kao da je izrastao iz onog kamena, mora i borova koji su ga okruživali. Jedino što bi bilo logično je da se podigne isti takav hotel, da bar spolja izgleda kao stari "Galeb" i da se na taj način ispravi greška koja je napravljena. Plašim se da bi neka nova građevina izgledala kao samo još jedan monstrum kakvih imamo dosta u Crnoj Gori.
    • 5
    • 0