navigacija Naslovnica Premium
Ervina Dabižinović
KONTRA(PER)CEPCIJA
5.12.2018 10:04

Zdravlje naše nasušno

Vjerujem da običan svijet u CG želi da živi normalno, ali mora da se zapita zašto je stanje takvo kakvo je i ko ga je takvim napravio

Zdravlje naše nasušno
Foto: Shutterstock.com

Domovina se brani dobrim i stručnim zdravstvom u kojem je pacijentkinja/ent poštovan i ne gubi dostojanstvo. Domovina se brani pravednim sudstvom koje sudi po zakonu istim aršinom prema svima. Domovina se brani domaćinskom ekonomijom koja vodi računa o ljudima. Domovina se brani dobrim i kvalitetnim službama za naplatu poreza, stambenim, penzijsko invalidskim... Domovina se brani očuvanjem njene zdrave sredine i okoline, njenih rijeka i mora...

Dakle, domovina... mogla bi ovako do ujutru. Sve to nije tako u Crnoj Gori. Ja se od ratova koje smo vodili devedesetih više ne osvrćem na pojam domovina jer mi je tada postalo jasno što se sve dešava zbog domovine, otadžbine, partije... Ali je od tada i krenulo naopako. Od prvih prljavih ratnih para.

U posljednje vrijeme sam primorana da koristim usluge crnogorskog zdravstvenog sistema tj. državnog zdravlja, ali i privatnog naravno. Državne službe su se pokazale do te mjere loše da ne bih bila ni po koju cijenu ljekar opšte prakse jer su trenutno svedeni samo na viskoobrazovane pisare koji udaraju pečate i ispisuju upute. Ljekari opšte prakse su se izgubili u sistemu... u nekoj od reformi. I nisu samo oni. Moguće da im je tako dobro jer se ne bune, makar ne javno. Plata sigurna i bez odgovornosti. Znači bez svoje ljekarske suštine. Znam da to velika većina zna i da nije jednostavno reći - ne, opiraću se makar zbog instututa struke koju predstavjam. Vjerujem da nisam sama kada su u pitanju neadekvatna liječenja, izostanak analiza koje su mi bile neophodne.

Ljekarka koja je prva shvatila da bi moj problem mogao biti velik radi u privatnoj ustanovi i njenom dobrom voljom, ali i prijateljskim i kolegijalnim zalaganjem, njene specijalističke usluge nisam platila. Ja sam joj na tome zahvalna iako me to postiđuje jer se ljudski rad mora platiti. Nisam tražila saglasnost da je imenujem, ali znam da će se reumatološkinja iz Herceg Novog prepoznati. Njen tretman je bio i profesionalan i ljudski. O ostalom ne mogu da kažem puno. U državnom zdravstvu su me zavlačili, ostavljali da čekam i trpim, nalaze koje su mi specijalisti tražili nisam mogla da uradim u državnim laboratorijama jer kod njih ne rade te analize, već u privatnim. To je više para nego što ih imamo danas ako živimo od plate koja je manja od prosječne lične zarade u Crnoj Gori.

Zdravstvo nam ne služi primarnoj svrsi da se bavi našim zdravljem, pojedinačno i kolektivno. Slika našeg zdravstva je katastrofalna. Ovo govorim ne zato što će se potresti aktuelni ministar, jer do njega je bilo jednako nesposobnih i svi liče jedan na drugog, koji su doprinijeli svojim neradom i nesposobnošću da se bave i rukovode tako osjetljivim resorom. Kad se nađete u ambulanti ljekara specijaliste, doktori se ponašaju kao da sve to što oni traže može da se uradi u našem sistemu zdravstva. Može, ali u onom privatnom dijelu. Što ćeš, reći će neko, kada je u pitanju zdravlje onda se ne bira. Podigni i kredit. Moram reći da sam do danas ćutala o našem državnom zdravstvenom sistemu, kada su me ponovo izvozali u državnim institucijama tako što su me iz jednog grada poslali u drugi u kojem ima doktor te struke i mikrobiološka laboratorija koja meni treba, da bi se pokazalo da je to kriva informacija i da ja ne mogu da završim to u državnom zdravstvu, kojeg redovno i na vrijeme plaćam, već u u privatnoj laboratoriji. Niko ne računa da sam i ja neko ko ima radno vrijeme. I da ga nemam, makar bi bilo ljudski da se neko makar malo uznemiri. Neću pominjati privatnike, iako bi za to bilo mjesta jer su se pokazali mnogo profesionalniji i stručniji, na čemu sam zahvalna, bolji su od državnog zdravstva.

Državno zdravstvo je 2001. ubilo moju majku. Nakon operacije, nakon loše izvedene intervencije i lošeg praćenja postoperativnog toka, umrla je od sepse u Kliničkom centru Crne Gore u sred tranzicije. Niko nije odgovarao za njenu smrt. Ni etike ni savjesti, tek toliko da nam se pruži ruka zbog te smrti. Nikog nije bilo kada smo mrtvu ženu nosili kući. Ostala je na savjesti čovjeku i onima koji su trebali da joj pomognu da se oporavi. Vjerujem da će se prepoznati. Prvi put govorim javno o toj smrti. Nije im ona jedina. Od tog trenutka znala sam da ne želim da učestvujem u takvom sistemu.

Znam da godinama odavde odlaze oni koji znaju. Nisam sigurna da građani i građanke u Crnoj Gori imaju izbora. Danas se liječi samo onaj koji ima para. Međutim, sistem se ponaša na način da sve formalno ima međutim suštinski je to jedna prazna soba u kojoj nema ničega sem ništavila. Mi obični smrtnici prisiljeni smo da prolazimo torturu dok se naša politička klasa liječi u bijelom svijetu. Jutros sam otišla na zakazani pregled kod ljekara koji me je vratio jer te analize oni u opštoj bolnici ne rade. Poslao me je u Dom zdravlja u laboratoriju (dvije) koje ne rade te analize. Ljekar koji me je uputio nije imao informaciju da u tom drugom gradu niko ne radi te analize. Naravno odgovor koji mi se trebao reći je da ima da se uradi privatno. Nikoga to nije uznemirilo. Sem mene.

Dugo vremena razmišljam koji razlozi su značajni da ljudi koji rade u sistemu zdravstva pokrivaju i sakrivaju naličje zdravstvenog ili bilo kojeg drugog sistema kod nas. Od poreskih uprava do bolnica. Svuda je isto. Sjede ljudi i brane sistem koji nas ubija. Znam da sam kolateralna šteta postala onog trenutka kada su ljudi koji imaju znanje pristali da rade u takvom sistemu koji ih je umjesto u stručnjake proizveo u neodgovorne poslušnike. Možda bi trebao da se desi generalni štrajk svih u CG, da stane sve. Možda bi se makar shvatilo da teme koje možemo da vidimo i čujemo u Skupštini nisu primjenjive na to kako ću se i gdje liječiti. Rezolucija o Podgoričkog skupštini bilo jednih ili drugih neće zaliječiti moje zdravlje. Neće ispraviti ono što se dešava saTarom, a niti će zaustaviti ono što čeka naše podmorje. 

Neće svakako unaprijediti našu ekonomiju ili nas spasiti od ekonomskog kolapsa. Neće vratiti majkama ukinuto doživotno pravo.

Vjerujem da običan svijet u CG želi da živi normalno, ali mora da se zapita zašto je stanje takvo kakvo je i ko ga je takvim napravio. Ko je dozvolio da nam gradovi budu države između kojih osnovne informacije ne prolaze. Ko to hoće da kaže da sistem funkcioniše jedino ako vam od njega ništa ne treba. Samo je važno da se kaže da ga imamo. Važno je da glumimo da sve funkcioniše i da sve imamo. Dok je sve trulo i pusto već davno. Ono što znam da svi oni u Skupštini liječe sebi i druge ne nekom drugom mjestu. Na moje pitanje da li se stvar koja me muči može liječiti u nekom drugom centru, odgovoreno mi je sa da samo to košta do 2.000 eura. Ko mi je to rekao? Ljudi koji su kucali na vrata medicinskih ustanova kod nas, pa kad su prošli kao bos po trnju onda su bili prislijeni da pomoć potraže na drugom mjestu. I da se stide da tamo gdje žive prema ljudima postupaju kao da su suvišni, a da se niko ne buni. Domovina koju ja imam nema da mi omogući da se u njoj liječim. Kako ću je braniti ako mi na tom osjetljivom pitanju daje nogu? Potpuno mi je svjedno što je bilo prije 100 godina i da li je država ubijena li je ostala živa. Ako danas ima onih koji ne znaju, znači da struka nije uradila svoje.

Svakako mislim da se vrijeme i uslovi od prije 100 godina ne mogu primjeniti na ove sad. Ne znam kako su ti koji govore o tom vremenu naglo postali autoriteti ili se ponašaju kao da su sami učestvovali u tim događajima. Ah, da, ne sjetih se da sam u zemlji serdara i vojvoda pa da su im to njihovi prenijeli kao porodičnu priču! Zdržaću se na bližem trenu kojem smo svjedoci/kinje, a to su devedesete. Evo svi smo bili tu, ko hoće da govorimo o tome ko je za što odgovoran. Ne moramo ići 100 godina unazad. Ajde da se pogledamo za vrijeme u kojem smo sami učestvovali! Što nas tu boli. Što nas tu štipa, pa izbjegavamo. Pa se vraćamo 100 godina unazad. Ponavljamo. Nema te Rezolucije koja će poništiti to što se odigravalo pred našim očima i u našim danima i satima devedesetih. Loš je ukus u ustima. Imala sam drugu temu za pisanje, ali se volšebno nametnula realnost, a nju bez devedesetih ne vidim.

Autorka je psihološkinja

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (17 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 3

  • Kiddo 5 dana i 1 sat
    Neka nam daju novac koji se od nasih bruto plata izdvaja za zdravstvene usluge, pa cemo rado placati privatnike
    • 4
    • 0
  • sve ce to narod pozlatiti 5 dana i 1 sat
    Odlican tekst.Nesto je trulo u drzavi nasoj i to nece izmjeniti rezolucije.
    • 4
    • 1
  • tropa51 5 dana i 1 sat
    Ne znam da li ovo neko čita. A trebalo bi. Ministar i vlada su dovoljno bahati da nas neće udostojiti reakcijom pa sve i da pročitaju.
    • 3
    • 1