Pokušavam da zamislim šta bi Semjuel Beket rekao Peru Ćetkoviću, da su se kojim slučajem sreli. Rekao bi možda: „Ne htjeti reći, ne znati šta hoćemo da kažemo, ne reći šta mislimo da kažemo, a ipak stalno govoriti“... Beket kao da je opisivao političku kastu iz godine 2018.
Petar Pero Ćetković bi ga samo čudno pogledao. Za čovjeka od akcije egzistencijalno drhtanje je prevelik luksuz. Pero je rođen u selu Mužovići kod Cetinja 1907. Tamo, kao u većini sela na Balkanu, danas gotovo da nema nikoga.
Pero i Semjuel na pravoj strani
Cetinjski gimnazijalac i beogradski pitomac kraljevske vojne akademije, a potom i oficir smatrao je, kao većina Crnogoraca, da ljudska egzistencija nikako ne može biti apsurdna ako ti istorija pruži priliku da se pobiješ sa jačim od sebe.Tako je Pero Ćetković 21. decembra 1941. na prvom postrojavanju Prve proleterske brigade stajao pred Prvim lovćenskim bataljonom kao njegov komandant.
Može se reći da su tog decembra 1941. on i Semjuel Beket bili saborci, pošto je još uvijek nepoznati pisac iz Irske, koji je bio rođen tek nešto više od godinu dana prije Pera Ćetkovića, zbog ljubavi prema svojoj pijanistkinji Suzan i prema francuskom jeziku ostao u okupiranom Parizu i priključio se francuskom Pokretu otpora.
Mistika otpora
Na Pera Ćetkovića čekaće skoro sve što će posleratna partizanska vlast potpomognuta filmom pretvoriti u mit, a što je, dok se zaista dešavalo, bila surova, darvinistička borba - građanski rat i otpor okupatoru u isti mah. Stanice te epske muke još imaju jezivoslavni prizvuk: Igmanski marš u kojem je januara 1942. Ćetković bolje od drugih znao kako da sačuva svoje ljude: naredio je borcima da se što više utople, da obuću namažu lojem te da zatvarače iz pušaka stave u džepove da se ne bi zamrzli.
Ono što nije pisalo u prigodnim govorima, a bila je činjenica - neprijatelj je već bio odustao od taktičkog opkoljavanja, povukao je jedinice. Partizanski usiljeni marš na minus četrdeset nije bio vojno neophodan. Kao ni docnije muke koje su prošli promrzli borci na operacionim stolovima u Foči.
Zdravko Šotra 1983. nije mario za takve finese snimajući film „Igmanski marš“. Gotovo antički smisao za suprotstavljanje heroja sudbini kombinovano sa dobro razrađenim tehnikama jugoslovenskog vesterna, zacementirao je još jedan mit.
Pero Ćetković će ostati upamćen i kao komandant jedinice koja je osvojila jako italijansko uporište u Prozoru februara iste godine. Ispostavilo se da Tito poslije prvog neuspjelog pokušaja da osvoji strateški važnu kasabu nikada nije izrekao ili napisao naređenje da „Prozor mora pasti“. No, legende su na Balkanu dugovječnije od činjenica. Poslije rata je Mišo Marić od svega napravio strofu u svojoj pjesmi „Titova biografija“: Kada je rekao: pasti mora!/Prozor je pao prije zore./Palo je hiljadu zlatnih zora,/da život otvori sretne prozore.
Rat kao pozorište apsurda
Šteta što Ćetković nije imao priliku da kao sijed i zaslužan starac čuje ove riječi ili odgleda Šotrin film. Ovaj partizan će, kao i mnoge zvijezde rokenrola nakon njega ostati vječno mlad - poginuo je ne dočekavši svoj 36. rođendan, u borbi kod Nevesinja, marta 1943. Kao jedan od najboljih pitomaca svoje klase novopečenih kraljevih oficira iz 1929. Smio je birati prvo mjesto službe. On je izabrao Nevesinje. Njegov lični krug se tog smrtonosnog 28. marta 1942. zatvorio.
Ono što današnja, naknadna pamet ne razaznaje: Iako je Pero zbog vojnih zasluga u ratu bio primljen u partiju, njegov otac, kao što se vidi na sačuvanoj fotografiji, na sahrani drži svijeću iznad mrtvog sina, a ispred kovčega ide pravi pravcati pravoslavni pop.
Tridesetsedmogodišnji Beket je u isto vrijeme morao da pobjegne iz Pariza i da preživljava na jugu Francuske kao nadničar. Njegov put ga pedesetih godina vodi preko možda ključnog dramskog teksta prošlog vijeka - Čekajući Godoa - do docnije Nobelove nagrade za književnost.
Bluz u priči
U priču će se maja 1944. umiješati i Džon Robert Koker, koji će kasnije postati svjetski poznat pod nadimkom Džo. Dok je Petar već više od dvije godine bio mrtav, a Semjuel u svjetskom ratu skupljao razloge za nepovjerenje prema ljudskim bićima, Džo Koker se rodio u Šefildu, na britanskom ostrvu koje su pogađale njemačke balističke rakete. Može se reći da je Džo kao beba podijelio iskustvo ratne apokalipse sa mrtvim Perom i živim Semjuelom.
Proći će četvrt vijeka i Džo Koker će na Vudstoku pjevati svoj megahit pozajmljen od Bitlsa „With a Little Help from My Friends“, a Semjuel Beket te jeseni neće otići u Stokholm na ceremoniju uručivanja Nobelove nagrade za književnost, iako je nobelovac te godine postao baš on.
Stručnjak za plinsko grijanje i kasnija planetarna rokbluz zvijezda Džo Koker imaće uspone i padove, blokiraće ga prokletstvo uspjeha i opijatski izgredi, ali će se vraćati, radnički žilav, sa još promuklijim glasom u kojem će život ugravirati sve svoje naprsline. I on će, dakle, imati svoj „Igmanski marš“, jedva će se iskopati iz kokainskog snijega.
Magija kalendara
Stidljivi i sumnjičavi Semjuel Beket, koji je još u ratu izabrao francuski kao jezik na kojem će stvarati, umrijeće u Parizu 22. decembra 1989. Četvrt vijeka kasnije uzgajajući paradajz u dubokoj američkoj provinciji na isti dan umrijeće i Džo Koker. A Pero Ćetković koji je 21. decembra 1941. postrojavao svoje crnogorske ratnike u bosanskoj divljini, da bi ih već sutradan odveo u prve okršaje, bješe na dan Kokerove smrti već više od sedam decenija mrtav.
Šta, osim magije kalendara, povezuje ove tri sudbine? Krajem decembra 1990, na Dan armije (ili nekog drugog dana) sjedio sam na svom kauču u zemlji koja se još zvala Jugoslavija listajući Beketove pjesme. Na televizoru je nijemo treperio ekran, jer sam mu isključio ton. Šotrini partizani su velikom bjelinom išli s desne na lijevu stranu. Među njima sigurno i glumački dvojnik Pera Ćetkovića. Ploča na koju sam spustio iglu zapucketala je, a onda mi je Koker zapjevao o svim nesrećnim ljubavima iz svih zagušljivih noćnih lokala ovoga svijeta.
Igrajmo taj tango smrti, kao nekada pre
U meni su se dodirnula ta tri čovjeka, partizan, nobelovac i bluzer. I sva trojica su u zemlji u kojoj sam rođen na neki način bili moji. To je bilo moguće samo na istočnom zapadu, na zapadnom istoku. Taj geopolitički međuprostor, džep zaostao iz Hladnog rata, uskoro će se rašiti po šavovima. A kroz popucale šavove osuće se i glomazna armija, nemoćna da od nadirućeg ludila odbrani samu sebe a kamoli zemlju.
Svemu tome nedostaje i moja zagrebačka godina u vojsci, koja me je početkom 80-ih uvjerila da je od Ćetkovićevog zavjeta u predimenzioniranoj, nesposobnoj i ideološki krutoj vojnoj organizaciji ostalo vrlo malo.
Danas svoj novi nartiv lickaju unuci onih koje je Pero Ćetković gledao preko nišana - spremaju se ili su spremni. Privatna laž poraženih djedova pretvara se u paradržavnu i parapolitičku istinu unuka. U velikoj su nevolji svi koji se odriču antifašizma, ali i oni koji se pozivaju na njega primjenjujući totalitarne metode. I jedni i drugi su dio istog apsurda, oni su naši nesrećnici, Didi i Gogo koji se vrte u krug. Taj balkanski tango može potrajati.
A Godo nikako da dođe iz Brisela.
Beket bi na sve to vjerovatno rekao da je nesreća najčešće smiješna.
Bonus video:
