Prošištaše, uz Majnu, jedan za drugim, dva šlepa, dužine fudbalskog igrališta, gotovo nečujno; samo ljeskanje vode. Pored kapetanske kabine, automobil! Kad se u nekom gradu usidri, kapetan spusti auto i vozi.
Na Majni, plovnoj četiri stotine kilometara, rječni transport je razvijen i relativno jeftin.
S obje obale rijeke, rascvjetao se Frankfurt, trgovački, industrijski, bankarski, sajamski, kulturni centar.
Rodno mjesto Getea.
Na lijevoj obali Majne, vinuo se u nebo novoizgrađeni oblakoder Evropske centralne banke; pokatkad do pola u magli. Nekada je tu bila teretna luka; sada je uređen kej, a ostao je za sjećanje stari kran.
- Kad sam prije četrdesetšest godina došao u Frankfurt, mogao sam ovođe, na pristaništu, jeftino da kupim gajbu jabuka - priča mi onomad Naso Ramusović.
Majka mu, Bega, dugo radila na beranskom košarkaškom stadionu, održavala svlačionicu i prala dresove košarkašima Ivangrada, prvim crnogorskim prvoligašima, još u onoj, Titovoj Jugoslaviji. Zaposlio je tvorac te čuvene košarkaške generacije, profesor Radule Vešović.
Sredinom šezdesetih, netom proteklog vijeka, gostovali su u Beranama velikani jugoslovenske košarke, Krešimir Ćosić, Radivoj Korać, Ivo Daneu, Josip Đerđa… Parirali im uspješno beranski asovi, Minjota Nedić, Jovo Popović, Ranko Bukumira… A Bega bi uvijek bila tu, da im skuva čaj, napravi limunadu… Ispod tribina nalazila se kultna kafana koju je držao Rajko Bate; omiljeno sastajalište Beranaca. Kad je stara Bega umrla, Radule Vešović je nad njenim odrom izustio: “Umro je čovjek!"
Imao je Naso Ramusović dvadeset četiri godine kad je, davne 1970. stigao u Frankfurt. Pitam ga je li bilo teško?
- Ada kako da nije bilo teško! Prvo, jezik - sjeća se sedamdesetogodišnji Naso. - Najteže mi je bilo zapamtiti dva broja, jedanaest i dvanaest…
Supruga mu Đursuma, otmjena Gusinjanka; sinovi, Suad i Alen, rođeni u Frankfurtu. Suad zastupnik Samsunga, Alen menadžer u švajcarskom hotelu Mevenbik.
Sve što vidi u Frankfurtu, Naso upoređuje s Beranama i Crnom Gorom; lupi šakom po koljenju i gotovo svaku rečenicu proprati: “Kad ti kaže tvoj Naso”.
- Meni Berane i Crnu Goru niko ne može da zamijeni - priča Naso Ramusović. - Nijedne godine nijesam promašio! Zimski period provodim ovođe, a tamo, u Crnoj Gori, od maja do kraja oktobra. Pa, kad me pitaju koliko ostajem, ja velim: do turšije!
Strastveni planinar, dugogodišnji član beranskog Planinarskog društva Vojo Maslovarić, Naso se rado sjeća svojih planinarskih dana.
- Prošao sam sve planine od Slovenije do Đevđelije - veli Naso - bili su u Jugi susreti bratstva i jedinstva; sastajali smo se 13. jula, na Dan ustanka crnogorskog naroda, pa za Dan Republike, 29. novembra…
Šetamo pored Majne. Uz desnu obalu, “buvlja” pijaca. Svega i svačega; iznošena odjeća, bezbroj cipela, jakni, svijećnjaka, lampi, vojničkih truba, šterika, bicikla… Pored jedne tezge neopisiva gužva: sve za euro! Mnogi se tiskaju oko nekih krpica, preturaju, razgledaju, kupuju, a Naso, virucnu i, sav ozaren, iz cuga pronađe veliki crveni planinarski ruksak; za euro! Ima ih, kaže, nekoliko… Eto: ništa nije slučajno.
Jedan prodavac, prepozna jezik kojim govrimo, reče da je iz Novog Pazara. Veli:
- Bio sam prije nekoliko dana dolje, u zavičaju. Sanjao sam majku i morao sam joj otići na grob...
Cingara tramvaj; tutnji metro.
U Frankfurtu živi stodeset porodica iz Rožaja.
- To je velika naša snaga - dijagnosticira Muhaned Agović, Rožajac iz Petnjice, vlasnik firme Bihor GmbH. – Svi smo mi jako vezani za Crnu Goru i upravo sada razmišljamo kako da pomognemo. Redovno, nekoliko puta godišnje, dolazim u Crnu Goru, avionima ili automobilom…
Agović sa zadovoljstvom ističe da je njegova firma imala udjela i u izgradnji velelepnog oblakodera Evropske centralne banke.
Živnuli su crnogorski iseljenici.
Frankfurt je ispreplijetan biciklističkim stazama; u parkovima, ulicama. Sav. I pored metroa i tramvaja. Bicikl, očigledno, nije samo za rekreaciju, već je korisno prevozno sredstvo. Na biciklu su sjedišta za mališane, korpe za namirnice, prikolice za bebe; na zadnjem točku torbe, nalik na bisage. Biciklisti, a pogotovo žene, vješto jezde svojim mnogobrojnim stazama, hitajući na posao, odvozeći đecu u škole i vrtiće.
A Frankfurt, u ove zimske dane, iskićen božićnim i novogodišnjim ukrasima. Bliješti na sve strane. Ispred niza svjetlucavih kioska, redovi za čuvene njemačke pečene kobasice; Italijni, Južnokoreanci, Japanci, Kinezi, Amerikanci, Englezi... Sijevaju fotoaparti po frankfurtskom starom gradu.
U Geteovu kuću povrvili turisti s raznih strana svijeta.
Johan Volfgang Gete (1749-1832), njemački klasik, pisac, političar, pjesnik, naučnik, filozof; autor kultnog Fausta, vrhunca njegovog svestranog književnog djela; po mnogim književnim kritičarima, jedan od najvećih lirskih pjesnika u svjetskoj književnosti.
Preveo je na njemački epsku Hasanaginicu, sarađivao s Vukom Karadžićem. Imao je veoma značajan uticaj na svjetsko književno stvaranje. Bavio se i slikarstvom.
Impresivno djeluje Geteov dom. Čini se, iz takve kuće, iz grada, prepunog biblioteka, s operom, starim teatrom, lasno je izići; nije teško biti Gete…
Razmišljam, o mom Vasojeviću, Mihailu Laliću, njegovom odrastanju u siromašnoj, oronuloj šindrači, ponad Lima, đe se “magle umorno vuku dolovima…”
Ali, iz kolibe - kako reče Seneka - može izići veliki čovjek, jer se vrlina rađa na svakom mjestu…
U Geteovoj kući dvije lijepe sale; jedna, s klavirom i dvjesta sjedišta. I: kako veli poznati frankfurtski stomatolog, Grbljanin, Nenad Popović, veoma pogodan prostor za organizovanje crnogorskih kulturnih manifestacija, kojih će, očigledno, biti sve više, na zadovoljstvo crnogorskih iseljenika i poštovalaca Crne Gore, zemlje u kojoj je 4. januara 1494. godine iz Crnojevića štamparije izišla prva štampana knjiga na slovenskom jugu.
S terase sedmog sprata robne kuće Galeria Kaufhor, divan pogled na Frankfurt, kroz koji tiho gajtani Majna, noseći na plećima šlepove i nevelike bijele brodove, a uz njene uređene obale, biciklisti i mnogobrojni šetači.
Prve pahuljice prošaraše krovove frankfurtske.
Autor je novinar i pisac
Bonus video:
