Prethodnih dana svjedočili smo kongresnoj groznici koja je drmala javnu i medijsku scenu Crne Gore. To i ne zvuči tako očekivano ako pogledate stvar na uobičajen način - kongres jedne ne baš goleme partije, manje članice vladajuće koalicije, takođe i vrijeme koje je partijske kongrese svelo na pravu mjeru, oduzimajući takvom događaju onu mitsku auru koju pamtimo iz jednopartijskog sistema. Ali, medijski tretman kongresa SDP-a podsjetio je na momente na ona stara vremena, kada se znalo što je - kongres. A što je - partija. Ne samo među simpatizerima SDP-a kongres je bio glavna tema. Zašto?
Bilo je očito, i više nego očito, zapravo, da se u ovaj kongres “umiješala” i veća članica koalicije, odnosno vrh moći/srce tame... E, to jeste pomalo neuobičajeno u demokratskim sistemima. Najednom, na svakom koraku sačekivao vas je “poželjni” kandidat. U ovom pretkongresnom periodu Ivan Brajović je, sudeći prema izvještajima režimskih medija, otvorio mostova, gradilišta, puteva više nego drug Džemal Bijedić za tri godine, u svoje pero... Time smo dobili jednu pomalo čudnu situaciju: premda mala partija, SDP je postala ogledalo čitave političke scene. Zahvaljujući takvom medijsko-čaršijskom tretmanu kongresa svi su najednom postali navijači, jedne ili druge strane.
Proteklog vikenda zatekao sam se u jednom lijepom hotelu na našem primorju. Izbor tv kanala bio je prilagođen internacionalnoj klijenteli, te je bilo samo par regionalnih kanala. Među njima i Pink M. Tako da sam, ni kriv ni dužan, popio jedan “minut, dva” koktel. Prezentirano je pet vijesti. Prva je bila o “izuzetno povoljnom” kreditu koji je obezbijedila vladajuća partija, idila... Naredne četiri vijesti bile su eksplicitno čerečenje Ranka Krivokapića. Novinarstvo koje doseže do najznatnijih repera srama iz devedesetih (Ekspres Slobodanka, Mila Štula...). Ko je danas “instalirao” tu vrstu novinarstva ovdje, jasno je. I toga se valja sjetiti kada sljedeći put plaćeni dušebriznici krenu da ga penju na Lovćen, “uz sedam Petrovića i Đilasa”.
Kongres je kongres. Stranačke stvari. Ali, odavno neki partijski kongres nije ispratila takva atmosfera. Medijska histerija. Pravo pitanje je - ko zamišlja funkciju javnog servisa na ovaj način? Koja svijest stoji iza toga? Zar je zaista posao javnog servisa da medijski promoviše ovog ili onog kandidata ove ili one partije? Kome je to bilo toliko važno, i zašto? Na koncu, hoće li neko odgovarati za ovu vrstu zloupotreebe javnog servisa. Ili treba da očekujemo sve više ovakvih spec. kampanja? Bilo bi lijepo da znamo.
Snaga propagandističkog zamaha svjedoči da je DPS-u bio izuzetno važan rasplet. Kakav se, na koncu, nije desio. Te je ovo, što god oni sada pričali, kakvim se god frazama pokrivali, poraz vladajuće partije. Uprli su iz sve snage, i - ništa. U suštini, time su utvrdili legitimitet Krivokapića, a, vjerovatno su mu i olakšali neke izbore u bliskoj i daljoj budućnosti.
Mada su današnji partijski kongresi dječje slikovnice u odnosu na kongrese koje pamte stariji čitaoci Vijesti - kad se sve znalo i prije nego počne kongres. Čak su i narodne pjesme uoči kongresa tačno znale rasplet: “Šesti kongres složno glasa druga Tita i Đilasa...”
Kongres je, partijski ili kakav ekspertski, nerijetko i zanimljiv narativni okvir u književnosti. Italijanski pisac Libero Biđareti objavio je 1963. dobar roman “Kongres” (Il Congresso, kod nas objavila Minerva, Subotica) koji sam svojevremeno pronašao u jednoj prekrasnoj beogradskoj antikvarnici.
SDP se kongresnim sloganom pohvalio da je “25 godina na pravoj strani istorije”. Da im povjerujemo (iako je, nakon 2006. to teško braniti), ali, sve će im biti uzalud ako narednih nekoliko ne budu na pravoj strani.
Bonus video:
