Odgovor na tekst "Tovariš Marko", autora Željka Ivanovića, Vijesti, 27. 4. 2015.
Direktor Vijesti Željko Ivanović demonstrira kako izgleda neslobodan čovjek. Najmanje je bitan on: važan je tip društvenog sloja koji predstavlja. Neslobodnim duhovima je udobno, sloboda je teška: podrazumijeva integritet i autonomiju. Ivanović i slični idu dalje, od neslobode prave brend: kada god se okrznu interesi Imperije - po ustaljenom mehanizmu dodvoravanja Sili - oni reaguju, glumatajući gardu američke ambasadorke, postavljajući se kao atlantistički štit, pokušavajući učvrstiti poziciju rezervnih NATO igrača za Crnu Goru. I nesloboda je, kao što Pekić jednom reče za slobodu, očigledno - sudbina.
Ipak, važnije: zašto se Ivanović, kao đačić, unervozio, kada sam (radi otklanjanja spekulacija i spinova, objavio da sam - ispred Pokreta za neutralnost Crne Gore - javnosti dostavio depeše) rekao da „povjerljiva dokumenta nijesu dio partijskih sukoba, već je riječ o curenju iz srca cijelog sistema”. Zato: ne uklapa se to u sliku koju Ivanović godinama stvara, zajedno sa svojim „analitičarima“, o zdravom de-pe-es krilu.
Ivanović zna: ja sam se oglasio jer sam se „prepao da istraga ne krene ka centrima moći u vrhu vlasti.” Siguran je: neubjedljivo zvuči da su izvori pustili depeše iz ubjeđenja. Vidi on: Đukanović i Roćen su, preko “poštonoše”, mene, dostavili depeše i dokumenta javnosti, Danu, kako bi rušili Lukšića. Zaključuje: izvori rade - ili za Mila, ili za Ruse. Tako, ukratko, izgleda Ivanovićev skučeni svijet.
Direktor Vijesti, dakle, bolje zna moje izvore i motive mojih izvora - čiji identitet nijesam, niti ću objaviti - od mene! Iako ne može znati, on jednostavno zna bolje: to je sukob unutar DPS-a, curenje povjerljivih dokumenata ne može imati drugačiji motiv.
Takvom nepodnošljivom lakoćom zaključivanja, Ivanović skicira autoportret modernog anti-intelektualca: to je čovjek kakvog karakteriše Duh etiketiranja, koji podrazumijeva da svako mora biti nečija produžena ruka. Sledstveno tome, neminovno je i da moji izvori daju povjerljive depeše po nečijem nalogu, da sam ja, istom logikom, na nečijem zadatku, konačno - da Pokret za neutralnost Crne Gore, takođe radi za nečiji račun. To je Duh nečijeg igrača, neslobodan duh, koji ne može da ostavi ni promil prostora da je depeše dostavio neko mimo nečijeg naloga i nečije direktive - po slobodnom nahođenju i slobodnoj odluci. Miris zakašnjelog staljinizma. Efekat ogledala.
Najkraće: izvori, nekoliko njih (ANB, Savjet za članstvo u NATO, Vlada) - i to je, kako sam već kazao, provjereno (neću o detaljima) - nijesu imali za povod i uzrok gesta unutarpartijske anti-lukšićevske borbe (što pokazuje, recimo, i juče objavljeni Đukanovićev interni dokument), niti su na Putinovom spisku. Prosto: željeli su da u jednom trenutku, nezadovoljni, učine nešto. Time su izvori Pokreta za neutralnost - iz srca privatizovanog i zavisnog sistema - pokazali da su slobodniji od nezavisnog Ivanovića.
Važnije: Ivanović je ovim istupom sasuo sačmu u lice svakom budućem izvoru i zviždaču, sa jedne strane, i onima koji na njih računaju - novinarima i aktivistima - sa druge! Kaže: "Ispada da mu je papire dao neki depeesovac, ali on ne želi da ga otkrije da mu ne bi ugrozio bezbjednost. Bravo, druže Marko." Naravno! Riječ je o osnovnom novinarskom pravilu iz domena etike novinarstva: neprikosnovenost zaštite izvora. U teoriji novinarstva to se zove: čuvanje obećanja. U suprotnom, riječ je o - prevari! Da li se u takvoj profesionalnoj logici - koja izvore ostavlja na ledini - između ostaloga krije loš Ivanovićev saldo kada su pokrenute afere u pitanju?
Dalje: Ivanović niti u jednom trenutku ne dozvoljava da u jednom, pa i ovakvom, mafijaškom sistemu, izvor može imati iskren poriv! Ivanović ne dopušta da u sistemu, pa i na nešto višim pozicijama (ne govorim o političkim), pa i ovakvog državnog mehanizma, postoje - ljudi, ili barem čovjekolika stvorenja koja u jednom trenutku odluče da budu - ljudi, ili makar da u njima, na trenutak, bljesne nešto - ljudsko. Ne dopušta moralni arbitar Ivanović, on gradi svoju presumpciju ljudskosti: svi su ljudi - neljudi, dok on ne dokaže suprotno! On gradi i sopstveni profesionalni kodeks: novinarski izvor je kredibilan izvor, samo ako je njegov. Tačka.
Ključno je, ipak, u mehanizmu projiciranja. Tako me Ivanović - u neopjevanoj manifestaciji zamjene teza - optužuje da ovim radim za Đukanovića, upravo kako bi on prikrio sopstveni rad na tome: dok brani Lukšića, integralnog igrača mafije, promovišući ga za zdravo jezgro, Ivanović štiti Đukanovićev sistem. Željko me, tužno, optužuje za samoreklamerstvo, sakrivajući svoje pregalaštvo baš na tom fonu: većina onoga što radi u svemu ovome, odavno, svodi se na samo-reklamu zarad privlačenja donatora i pažnje američke ambasadorke. On je, tako, čovjek-bilbord. Dok Pokretu za neutralnost, pa time i Amerikancu Imanuelu Volerstinu koji je član našeg Odbora - kao odjek globalne propagande i histerije - podmeće ruski uticaj, time samo želi da ukrije svoju poziciju NATO propagandiste, medijskog vazala i antiratnog militariste. Ne može Ivanović i takvi, neslobodni, da dokuče da je ideja neutralnosti - ideja slobode i istinskog suvereniteta. Građanski pacifizam.
Suštinsko: direktor Vijesti, lukšićevski, piše kako u "depešama nema ničeg novog” (ima li u aferi Snimak?). To je spin: Ivanovića, kao ni DPS, ne interesuje najvažnije - šta piše u dokumentima - već, ko ih je dostavio. Ne smeta Ivanoviću što se u depešama vidi da Đukanovićev ministar - Lukšić, o trošku građana, na stranoj teritoriji, denuncira javne poslenike. Suprotno: Ivanović u tome podržava Đukanovićevog ministra. Ne smeta mu ni to što Đukanovićev ministar, sa ehom izdaje, dogovara istraživanje podmorja Prevlake, u korist NATO korporatokratije. Ne brine Ivanovića što Đukanović lažira ispitivanje javnog mnjenja smanjujući procenat protivnika NATO-a za 11 procenata.
Ne dotiče ga ni što Milo prikriva podatak o ogromnom procentu građana (84%) koji smatraju da odluku treba donijeti na referendumu. Ivanovića, ali i Đukanovića i Lukšića, interesuje samo jedno: ko je krtica i sa kojim motivima je izašla. Jasno je - i Ivanović, i Đukanović, i Lukšić na istom su NATO zadatku: u ovom atlantističkom pozorištu svako od njih ima precizno (samo)određenu ulogu i zadatke. Ivanović se “samo” bori za svoj dio NATO kolača.
Živimo u intelektualnom selu. Ivanović voli da se predstavlja kao Lovac na zmajeve. Lukšić u novoj knjizi - o kojoj nas Ivanović, udarno, sa naslovne strane obavještava - naveliko piše o Zmajevima. Đukanovića, opet, pojedini smatraju crnogorskim Zmajem. Imajući u vidu njihov zajednički anti-intelektualni, atlantistički angažman i Duh palanke koji sa tim dolazi, očigledno da im, svima, najprikladnije pristaje naziv - Zmajevi od Šipova.
Bonus video:
