Sloboda nije trenutno osećanje stanja, nego trajno osećanje cilja (Borislav Pekić)
Zamislite samo koliko su nesigurni u sebe i u svoj naum svi ti Đukanovići, Lukšići i Garčevići, svi ti atlantistički pioni, kada moraju preventivno da hapse neistomišljenike. Možete li domisliti koliko su, suštinski, nemoćni, kada i pored toliko naših miliona eura potrošenih na njihovu ispraznu propagandu, moraju silom da privode mladića koji je kriv samo zato što je, u vrijeme obilježavanja NATO rođendana, bio gladan, pošao da kupi hljeb, živi u blizini i ne misli kao oni. Zar nije sve na dlanu: domaći promoteri „američke bojeve glave“ - kako nobelovac Harold Pinter jednom oslovi NATO - u režimu i oko njega, u Vladi i (ne)vladinim organizacijama, nemaju šanse da svoj naum sprovedu - demokratski. Nemaju jer Crna Gora to neće. Znaju to odlično, nasrću, stoga, na sve nas.
Teško je naći bolju samo-definiciju NATO-a i njegovih lokal-egzekutora do proslave rođendana te organizacije u Podgorici. Malo šta, kao to, ovdje u našoj kasabi od zemlje, tako slikovito demistifikuje opasnu prirodu narečene vojne mašinerije, duh njenog bitisanja i filozofiju postojanja, riječju - ludila koje nam se nudi: koncert za narod upriličen je maltene bez naroda, djeci su sa štandova, kao čokolade, na uvid ponuđene bombe i snajperi, policajaca je bilo više od posjetilaca, a militarističku alijansu promovisao je rok bend! To je, zapravo, NATO, širom planete: kvazielite odlučuju umjesto naroda, korumpirane manjine namjesto siromašne većine, rat se sveopštom si-en-en-izacijom prodaje za mir, oružane snage izdaju za zaštitnike ljudskih prava, a kultura (rok) se pretvara u nekulturu (turbo-folk). Civilizacijski ambis.
Đukanović, taj školski primjer autokrate po mjeri NATO-a - tip koji zarad geopolitičkih ciljeva bez skrupula izvodi radove na periferiji imperije, bez obzira na volju naroda - zajedno sa privatizovanim institucijama, sjajno se uklopio u sliku beznađa. Ništa nije prepustio slučaju, naprotiv, dobar je to sluga: službe su, shvatili smo to, dobile naredbu da prate drugomisleće, da u duhu titoizma nadgledaju neprijatelje državnog interesa i u atmosferi Orvelove distopije hapse izdajnike njihove stvari. Iste su to službe - sjetite se samo nedemantovane informacije nedavno osvanule u medijima - čiju kadrovsku politiku, od vrha do dna, nadgleda i kontroliše NATO. Okupacija koja teče, u dva smjera - spolja i iznutra - sa tri svoja stuba: Milo Đukanović, Brano Mićunović i ambasada SAD.
Na crnogorskom terenu, na samom dnu, okupacija - posmatrano iz prve ruke - izgleda ovako: ukoliko im se nijeste priklonili, pa se još organizovano bunite, onda vam porodicu i vas, kada smatraju da treba, nezakonito nadgledaju i prate inspektori u civilu. Lokalni operativci službe, ušuškani u svojoj anonimnosti, koji ćute kada i kako treba, dobro slušaju i spremni su na sve. Hijene mafije. Da bi NATO rođendan protekao kako dolikuje, preventive radi, poslali su i meni par takvih. Bili su ispred zgrade na vrijeme, u civilnom automobilu spuštenih stakala, motrili na ulaz, suprugu i dijete koji su ranije izašli. Kada sam došao nije bilo sumnje da je riječ o ljudima zadatka. Uz malo sreće - sićušno je ovo društvo - poznao sam jednoga, pa kasnije, nakon provjera - listajući spisak službenika MUP-a, doznao: viši policijski narednik (ime i prezime narednih dana).
Kada sam krenuo - kao da jure pregovaračko poglavlje 23. i 24, kao da ganjaju kriminalca, kao da uhode ubicu - krenuli su za mnom. Čim sam došao na trg, bio sam u nadležnosti druge ekipe, uniformisanih čuvara NATO slavlja. Nijesam napravio ni nekoliko stotina koraka, na slobodnoj teritoriji, kao slobodan građanin, zaustavio me je komandir i, oslovivši prezimenom, zatražio legitimisanje. Pitao sam: zbog čega, odgovorili su: zbog utvrđivanja identiteta. Pitao sam zašto ga utvrđuju, kada im je, očigledno, poznat. Nijesu odgovorili, insistirali su.
Nije bitno to što su nekom drugom prilikom iz policije službeno saopštili da policajac nije legitimisao bivšeg gradonačelnika Miomira Mugošu - kada je ovaj nasrnuo na ekipu Vijesti - a ostale jeste, jer mu je bio javno poznat. Nije važno ni to što Pravilnik o primjeni ovlašćenja u obavljanju određenih policijskih poslova, u članu 98, kaže da se “poznata lica legitimišu samo u slučajevima kad je potrebno utvrditi određene lične podatke koji su policijskom službeniku neophodni za obavljanje poslova.” Nijesu im bili potrebni podaci, kazali su da utvrđuju identitet. Oslovljavali su prezimenom, odlično znajući ko sam - nije prvi put da se bave mnome. Udžbenička provokacija: morali su izmisliti nešto, da im neko ne bi pokvario NATO svjećice. Svakako bih bio priveden.
Odbio sam, zato, da im dam ličnu kartu. Šefova pretorijanska garda je insistirala. Odbijao sam. Kada su krenuli da me uhapse otgrao sam se i potrčao - kako ne bih mirno poslušao zapovijest gazde - pa se na nekih pedesetak metara zaustavio, vidjevši da su im se čeljusti otvorile i da su spremni da ujedaju. NATO demokratija: strpali su me u maricu, pa pravac - Centar bezbjednosti. Nakon šest sati sproveli su me u sud. Sat i po je, nemuštoj ali poslušnoj, sutkinji - koja, kako mi je kazala, nije ni detaljno pročitala moju izjavu iz policije (!) - u tom cirkusu od prijekog suda, trebalo da me osudi: ometao sam, kaže, službeno lice u vršenju službene radnje. Pet stotina eura. Neće dobiti ni centa: oni su ti, sa svojim nadređenima, koji ometaju cijelo društvo, u dugom trajanju.
Najmanje su bitni pojedinci, najmanje ja, važna je opasna poruka za čitav sistem, poslata brojnima: nemojte se drznuti da promišljate drugačije u odnosu na dogme vlastodržačke bratije, ne pomišljajte da stanete na kurs sveprožimajuće atlantističke propagande, u suprotonom, bićete, ukoliko treba, i fizički ukonjeni sa lica mjesta i uhapšeni! Bitna je, ovdje, velika ideja koju brani ogromna većina građana ove zemlje, ideja o neutralnosti, ideja o istinskoj demokratizaciji, ideja o oslobođenju, ideja na koju nasrće šačica oligarha koji četvrt vijeka rukovode Crnom Gorom.
Nije ovo samo pitanje odnosa prema NATO-u. Nije to samo ono pitanje koje naročito vole - iako im ni ono ne ide na ruku - NATO botovi i DPS jugend: što je jeftinije? Ne, nipošto: pitanje neutralnosti ove zemlje, baš kao i ono o odnosu prema domaćoj političkoj hunti, u biti je pitanje dostojanstva i časti, samopoštovanja i ponosa. To je pitanje koje u sebi krije najdublju etičku dilemu jedne cijele generacije: da li ćemo pristati na besprizorni diktat moćnih? Da li ćemo domaćim uzurpatorima prodati ličnu kartu ili ćemo odbiti da im je damo čak i na uvid? Da li ćemo, i kao individue i kao društvo, za uzor izabrati Filipa Vujanovića ili Miloša Zemana? Da li ćemo ćutati ili ćemo govoriti? Da li ćemo se baviti ratom ili mirom? Da li ćemo biti odjek sluge ili eho slobode? Da li ćemo biti ljudi ili robovi?
Bonus video:
