NEKO DRUGI

Etičko čišćenje

Bogu hvala, nije se šetao po gradu s njime pod pazuhom, držao ga je u automobilskom pretincu za rukavice, ali nije mogao ni zamisliti izlazak iz svoga, pretpostavljam, toplog, utvrđenog doma bez lijepo oblikovanog komada hladnog čelika u dohvatljivoj blizini
1 komentar(a)
pištolj, Foto: Shutterstock
pištolj, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 01.04.2015. 07:34h

Ima tako nekih ljudi koji su sebi dali u zadatak da bližnjima otvaraju oči. Jedan takav tip godinama se šuljao u društvu mojih prijatelja, svako malo otkrivajući nam, navodno, očigledne istine. Na primjer? Pa eto, recimo, da svaki odgovoran muškarac, pače glava obitelji, naprosto mora imati pištolj. On je, naravno, bio ponosni vlasnik barem jednoga takvog rekvizita.

Bogu hvala, nije se šetao po gradu s njime pod pazuhom, držao ga je u automobilskom pretincu za rukavice, ali nije mogao ni zamisliti izlazak iz svoga, pretpostavljam, toplog, utvrđenog doma bez lijepo oblikovanog komada hladnog čelika u dohvatljivoj blizini.

Ništa bez tetejca

“A zašto bismo, molit ću lijepo, svi mi trebali nabaviti kojega tetejca ili glocka?“, upitao sam ga s iskrenim zanimanjem. „Zato šta je grad pun naoružanih kretena“, gorko je odgovorio. „Znam za jednoga, znači ima vas dosta“, procijedio sam sa smiješkom, a on je samo rezignirano odmahnuo rukom, kako to već čine koncilijantni i mudri ljudi kada se sudare s neukim injorantima. Nekom drugom prilikom počeo nam se rugati što padamo u višedesetljetna dužnička ropstva, jer smo svi do jednoga, glupani dabili glupani, kupili preskupe stanove. Mi smo ga pogledali ala Žorž, pa zamolili da nas pobliže uputi gdje se to stambeni kvadrati mogu dobiti po diskontnoj cijeni.

On je spremno iz džepa izvukao smotuljak papira kojim se oglašava javna dražba zaplijenjenih nekretnina i potanko opisuju ponuđeni stanovi i kuće. Kako su nad našim glavama i dalje lebdjeli upitnici kao nad blesavom braćom Dalton iz stripova, naš se poduzetni znanac slatko nasmijao: „Ajme meni, vama stvarno sve treba nacrtat.“ Tada nam je potanko izložio o čemu se radi: „Zamislite tipa - a neće vam biti teško jer ste i vi naivci - koji digne kredit, ali se malo preračuna ili izgubi posao ili ga opelješi žena ili se razboli ili mu se dogodi nešto peto… Normalno, kad prestane plaćati rate, banka mu sjedne na nekretninu, stavi je na javnu dražbu gdje se u pravilu proda daleko ispod tržišne cijene. Je l’ sad kontate? Sve šta pametan čovjek treba činiti je pratiti situaciju, dok se u ponudi ne nađe nešto šta mu paše.“

Baš smo priglupi

Nas sedam-osam, u prosjeku visokoobrazovane gospode, tada na pragu srednjih godina, samo smo u nevjerici spustili vilice. Otkriće da postoje nekretninski lešinari te da se jedan takav smuca u našoj blizini, potpuno nas je porazilo. Dotični mudrijaš u međuvremenu je učinio uslugu i sebi i nama. Konačno svjestan činjenice da nismo društvo po njegovoj mjeri - jer smo priglupi, a k tome još i sentimentalni kao babe - digao nam je pozdrav i nestao iz naših života. No, ako je za nas prestao postojati, nije i za neke druge slične naivce. Zadnjih tjedana, kako vijesti o prisilnim deložacijama sustižu jedna drugu, sve češće mislim na njega. Građanski aktivisti, naše političke vedete, kolege novinari… svi redom utrkuju se u osudi beskrupuloznih banaka.

Većinu tih ocjena rado bih supotpisao kada bih vjerovao da takva vrsta javnih istupa ima ikakvoga smisla. Ako mene pitate, sve što se o novčarskim kućama ima reći, davno je kazao Bertolt Brecht znamenitim retoričkim upitom: „Što je pljačka banke u usporedbi s njezinim osnivanjem?“ Razorniju i precizniju definiciju modusa operandi gospode koja stoluju u staklenim tornjevima, teško je uopće i zamisliti. No, kako na vidiku nema nikakve revolucije koja bi mogla otpuhati taj zelenaški sustav, mrvicu je deplasirano u ovoj ili onoj formi ponavljati staru dijagnozu. Još je promašenije apelirati na moral i sućut bankara, kao da je cijeđenje i davljenje komitenata iznimna i rijetka devijacija inače besprijekorne poslovne politike, a ne njezin temeljni princip.

Sve je pošteno!

S druge strane, cijeli sustav pljenidbe i rasprodaje urušio bi se kao kula od karata da ne postoje tipovi koji u busiji čekaju tuđu nesreću, kao zapeta puška vrebaju priliku da se za male pare domognu kuće ili stana koje je banka prije toga ne etnički nego etički očistila, bacajući neku nesretnu obitelj na ulicu. Kada im put prepriječe aktivisti iz Živoga zida, ti će frajeri imati toliko drskosti da im u brk ponavljaju kako su dotičnu kuću ili stan pošteno - ponavljam: pošteno! - kupili.

Okej, nemam nikakvih iluzija da će itko ikada izglasati zakon koji bi lešinarenje opisao kao teško kazneno djelo. No, u vremenu kada se operira različitim listama srama, možda bi bilo zgodno da neka građanska udruga sastavi i registar nekretninskih predatora, tek toliko da se svi zajedno možemo obavijestiti tko je vlastitu sreću odlučio izgraditi na tuđoj nesreći, pa onda s gnušanjem okrenuti glavu od takve čeljadi.

(slobodnadalmacija.hr)

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")