Bitka za bebe - tako se zvala velika kampanja Fondacije B92 kojom su prikupljana sredstva za opremanje porodilišta širom Srbije. To je bila priča sa hepiendom - donirani su milioni, kupljeno i instalirano više stotina inkubatora širom Srbije, marketinška kampanja koju je radio Sachi & Sachi dobila je veliki broj nagrada za kreativu. Sama Fondacija - priznanja za plemenitu misiju.
I ovo u Bijelom Polju je naša bitka za bebe. Nemoguće je govoriti o hepiendu, jer je njen povod stradanje šestoro novorođenčadi od kojih je beba bračnog para Knežević ostala bez šanse koja se zove život.
Bitka za bebe u Beogradu je bila bitka za stvaranje uslova za što bezbjednije i brojnije rađanje beba. Ova u Bijelom Polju je bitka da nam što manje beba umire. Zbog prljavih ruku. I nečiste savjesti.
Nakon višemjesečne borbe da se tragedija istraži kako se ne bi ponovila, roditelji inficiranih i stradalih beba su osjetili da gube rat. Dobili su bitku ostavkom ministra, procesuiranjem bolničkih šefova, ali su ostali zatečeni i poniženi kada je otpušteni ministar imenovan na novu visoku dužnost a osumnjičeni ljekari vraćeni u svoje ordinacije. Ali, Bijelo Polje suzama ne vjeruje. Solidarnost u započetom protestu roditelja inficiranih beba pokazali su samo članovi njihovih porodica. Možda i par prijatelja. U svakom slučaju, ukupan broj okupljenih bio je par stotina puta manji od onog koji se sabere na promocijama voljenog vođe i njegove partije u istom gradu. Bastionu DPS-a, kako Bijelo Polje opisuju u političkim analizama? Otuda, razumijem tugu i srdžbu roditelja. I njihovu odluku da radikalizuju protest i otpočnu štrajk glađu. A pred bolnicom razapnu šatore. I time pošalju poruku da neće odustati dok njihovi zahtjevi ne budu ispunjeni.
Ali, nad ovim šatorima iz Bijelog Polja ostaje da lebdi pitanje - gdje su isti takvi šatori u Podgorici?! Pred zgradom Vlade i premijera. Koji je primio Slavišu Kneževića, izrazio mu saučešće i obećao da će krivci biti kažnjeni, a pravda zadovoljena. Da bi par nedjelja kasnije otpuštenog i osramoćenog ministra postavio za svog savjetnika, a vršiocu dužnosti ministra zdravlja Numanoviću dao ovlasti da obilazi zdravstvene radnike i ustanove po državi i širi istinu kako se u Bijelom Polju nije desilo ništa spektakularno. Po starom DPS receptu za suočavanje sa odgovornošću, još jednom smo gledali ciničnu predstavu sa ciljem da se odgovornost, posebno krupnih riba, umanji a onda i izbjegne. I da se ništa nakon svega ne promijeni. Da bolnicama, školama, univerzitetom i pravosuđem, nastave da komanduju partijski vojnici koji će čuvati vlast jednog čovjeka i njegove klike narednih 25 godina.
Da li su zato roditelji beba iz Bijelog Polja koji ne žele da pristanu na farsu i igranje sa svojim tragedijama, trebali da razapnu šator u Karađorđevoj bb. Ili još korak dalje - da li je to prva i glavna adresa za ovakav protest, mnogo odgovornija i važnija nego ona u Bijelom Polju. Da nije ovakve vlasti u Podgorici, nikad ne bi bilo takvih bolničkih direktora i načelnika širom Crne Gore. Beba Kneževića bila bi živa. A roditelji ostalih pet ne bi prolazili golgotu neizvjesnosti šta će biti sa njihovom djecom. Zato je prvi šator trebalo razapeti ispred premijerove klinike. Jer on je od Crne Gore napravio bolnicu u kojoj su obijest, neznanje i neodgovornost temelj uspjeha i prosperiteta. A cijena takve politike su nerijetko i ljudski životi.
Ako je nemoralno da se osumnjičeni ljekari vraćaju na posao do okončanja sudskog spora, zar nije još nemoralnije da, odlukom premijera, ministar Radunović pomjeri sjedalo iz jedne u drugu fotelju. Dok njegov v.d. nasljednik riba klinike i domove zdravlja širom Crne Gore pokušavajući da izbriše svaki trag odgovornosti Vlade i njihovih zdravstvenih menadžera. "To sam učinio - kaže moje pamćenje. Ne može biti da sam ja to učinio - kaže moj ponos i ostaje neumoljiv! Na kraju - popušta pamćenje".
Niče je u pravu, dakle - jer bez šatora u Podgorici, na pragu premijera M.Đ. - svaka je akcija kratkog dometa. Osuđena na zaborav. Pamćenje će popustiti pred ponosom obijesnih i beskrupuloznih. Zbog čega bi se tragedija iz Bijelog Polja mogla ponoviti u nekoj drugoj bolnici. Ili na ulici ili u sudnici. Na fakultetima profesora skribomana i prepisivača ili u propagandi premijerovih informera i spin doktora.
Sve dok se u pozivanju na odgovornost ne krene od vrha, domašaj svake akcije i protesta biće limitiran. Čak će takve akcije više doprinositi konzervaciji i održanju postojećeg stanja nego promjenama.
Jer će kreatori jedne takve politike, briselske krupne ribe, ostati netaknute a sistem koji porađa jeremiće i tahiroviće nepromijenjen. Štaviše, žrtvovanjem pojedinih nebitnih vojnika, pješadije reklo bi se, nemilosrdni DPS režim jača a njegov eksperiment nad nedužnim narodom se produžava. Može se zato desiti da roditelji iz Bijelog Polja dobiju bitku, da njihovi skromni i iskreni zahtjevi budu prihvaćeni od užeg kabineta smrti, ali šta kada se neka slična tragedija ponovi u nekom drugom gradu. Tada bi roditelji stradalih beba iz Bijelog Polja mogli reći - džabe smo razapinjali! Kad nismo tamo gdje je glavni uzrok za patnju nas i naše djece.
Bonus video:
