Đukanović je došao na vlast sa retorikom o „jagnjofucima“, što se odnosilo na tadašnje političko rukovodstvo koje je takav nadimak zaradilo „sramnim“ trošenjem narodnih para na odlazak na pečenu jagnjetinu iz (ondašnjeg) Titograda pa sve do dalekog Durmitora! I tada je on, sa ostalima, graktao da moraju otići jer su prekardašili i jer su nedostojni „naše istorije“. I smatrao je, mladi pobunjenik (iz tadašnjeg CK SK) da je dovoljno da takvi odu... I otišli su. Došao je on sa njegovima. „Momci iz devedesetih“.
Rez. San Trope, nekoliko decenija kasnije. Đukanović sa prijateljima. Ne jede se doduše jagnjetina (mada, ko zna), već najskuplji svjetski kuvar aranžira lubenice i izvodi čuda. Za te pare, sve manje od čuda bilo bi nevaspitano.
Neobično - da se jednom čovjeku, političkom biću, dakle, u nekih tridesetak godina može desiti luk od onakve retorike do ovakve stvarnosti. A može, kao što vidimo.
Kako takođe vidjesmo, TV emisija može izgledati i kao predstava sa dobrim recitatorom na sceni. Istovremeno: saga o prijateljima, kreditima i privatnoj državi.
Đukanović je odlučio da pokuša popraviti utisak od prije par nedjelja, ono kad se znojio i trzao. Što je u suštini rizična strategija, jer, ako ne briljirate niste ništa uradili. A on, uprkos temeljnoj pripremi, nije briljirao. Daleko od toga.
Na one koji su mu naklonjeni moguće da je ostavio dobar utisak, ali, ako je riječ o neopredijeljenom gledaocu malo je vjerovatno da je bilo koga ubijedio u svoju nevinost/dostojnost. Naprotiv, jedna vrsta kontrolisane arogancije semantizovala je nastup dodatno.
Uprkos pitanjima-centaršutima, gdje je predsjednik kontrolisao igru i bio čak i u lepršavoj ofanzivi, desio se i jedan penal koji je pretvoren u pogodak. Ni temeljna priprema nije garancija da neće pobjeći jedna mala kiparska of šor firmica. Nikako čovjek sve da pohvata. Čas je ima, čas je nema. Čovjek je doslovno rekao prvo da nikad nije osnovao firmu vani, onda, kada su pokazani papiri, da ipak jeste, nekad. Što ti je sjećanje, nepouzdano kao prijatelji političara... I na kraju to elegantno rješenje: „Jesam, ali kao da nijesam.“ Vjerujem, a kao da ne vjerujem...
Već i sam odabir formata nosio je određenu poruku. Odabrao je tv format koji je DK već odradio, tako da je mnogima ova emisija djelovala kao kopija onoga što je već uradio „odbjegli bankar“. Problem sa ovakvom emisijom je - čemu mrcvarenje gledalaca? Na momente je izgledalo kao dvosatna varijacija onih nekoliko minuta kod Stankovića (Nedjeljom u dva), samo bez Stankovića. Ono što je za sudove, korupcija i slično - kada je riječ i o davaocima i primaocima mita - za sudove je. I za javnost koja sve mora da zna... Ali, ono što je za moral, za vaspitanje, na koncu - nije za debatu. Postoje situacije u životu političara u kojima je ostavka minimum dobre mjere. Đukanović, pokazuje njegov nastup, nastaviće da izvodi sve kompleksnije mentalne akrobacije ne bi li sebe ubijedio da on nije u toj situaciji. Cijenu, kao i uvijek, kod ove vrste samoobmanjivanja, plaća Crna Gora.
Ipak, jedna cinična formulacija iz obrazloženja presude kojom su oslobođeni pretorijanci, pročitana u novinama prije neki dan, otvorila mi je oči. To je to: šifra za Crnu Goru. Mora da je i ovaj narod toliko utučen da mu se, takođe, ne može vjerovati. To je objašnjenje za toliko toga... Uključujući i ovakvog predsjednika.
I još jedna tako govorljiva cinična formulacija: „Ko će nama vratiti ovih dvadeset godina“, pita se MĐ, misleći na trajanje sudskih procesa u Italiji. Mnogi slušalac je brzopotezno uzvratio - ok, a ko će nama vratiti ovih trideset godina? Uostalom, možda je i sa godinama kao sa kreditima, tako da su te dvije decenije Đukanovića i njegovih prijatelja sigurno pokrivene keš kolateralom...
Bonus video:
