Odgovor na tekst “Marko, Milo i Vladimir”, autora Željka Ivanovića, Vijesti, 27. 10. 2104.
„To je ustaljeni jezik - svijet postavljen naglavce“. Harold Pinter, nobelovac
Nije to fakat, koliko simptom: direktor Vijesti Željko Ivanović odgovorio je na tekst Putinofobija. Nedovoljno je bilo što je samo dva dana ranije - istim povodom i sličnim žarom, ali indirektnije - isto učinio i kolumnista Balša Brković. Simptom je to šire patologije jednog društvenog kruga: Ivanović, direktor, morao je da odgovori. Isto kao što je to nedavno morao osnivač - profesor Miodrag Perović - nakon mog otvorenog pisma američkoj ambasadorki u Crnoj Gori, Su Kej Braun, Ne pomažite, please. Stvari su, dakle, sada odveć jasne, zakonomjernost moranja je tu: kad god se nediplomatski kritički do-takne pomenuta ambasadorka, i nadređeni joj, kao gromobrani imperije javljaju se - američkoj politici i propagandi bližnji - uzdanice ovdašnjeg vašingtonskog protektorata.
U izvedbi Ivanovića i sličnih - kada se narečena propaganda demonstrira na periferiji amerikanizovanog carstva, u Crnoj Gori - sa zlom koje karakteriše svaku propagandu i spinovanje, dolazi i palanačka boja, karikaturalan ton i diskurs političkog kiča. Ovdašnji puleni vrlog novog svijeta, stasali podmladak i starija garda, tako, direktno ili indirektno, uz manju ili veću apanažu, oponašaju velikog brata, raznoseći i ovuda eho atlantističke, militarističke i neokolonijalne politike korporativne anglo-saksonske „elite“, prikrivene retorikom „demokratije“, „slobode“ ili čak - „ljevice“!
Centralni Ivanovićev spin - u tekstu koji će u anale ući kao spomenik izvrtanju - krije se u samom naslovu: Marko, Milo i Vladimir. Ivanović želi poručiti da ja kao - kako reče - prikriveni putinofil i čovjek koji se “divi Putinovoj politici” “radim za Đukanovićev režim” (“nesvjesno”). Izjava vrijedna osobite pažnje, jer se u njoj krije ne samo odjek globalne bolesti i planetarnog sumraka svijesti, već i postulat jedne naše, domaće prevare, koja teče.
Uzmimo hipotetički da se “divim Putinovoj politici” (iako je riječ o jeftinoj etiketi, bez istine), makar zbog svih onih koji mu se - legitimno - dive. I, šta? Prema Ivanoviću, ja i takvi, radimo za Đukanovića, a ne Ivanović i takvi - otvoreni propagatori vašingtonske (atlantističke) politike - iste one politike i rukovodstva, pazite sada, koje zvanično podržava režim sedmostrukog premijera Mila Đukanovića!
Reklo bi se, po toj Ivanovićevoj anti-logici i logici spina, da Putin - taj šmitovski projektovani đavo u očima Vašingtona, da taj isti Putin, kojem je Đukanović po direktivi iz tog istog Vašingtona uveo sankcije - da on predstavlja temeljni Đukanovićev vladalački oslonac. Sledstveno tome - logicira Ivanović ali i ostali ivanovići - imamo dva geo-politička demona, dva Putina: onog, ruskog i ovog, crnogorskog.
Ivanović time, prikriva istinu i pere prljavu biografiju ambasadorke Su Kej Braun i njenih nadređenih, u kojoj stoji: Đukanović je najkasnije od rascjepa DPS-a - kada Putin nije ni bio na vlasti (!) - klasični američki igrač; koji je za SAD uradio sve što se može - od okretanja leđa Slobodanu Miloševiću, preko priznavanja Kosova, do guranja Crne Gore u NATO; kojeg je, onakvog kakvim ga danas znamo - vođom mafijaškog kartela - lansirala, tolerisala i stvarala upravo američka administracija; za kojeg je, nedavno, američki diplomata Filip Riker, kazao da ga “dobro poznaje i da ga smatra prijateljem, jer strateški razmišlja.”
No, nije Crna Gora izuzetak. Prema riječima britanskog književnika Harolda Pintera: “SAD su podržavale, dotirale, a u nekim slučajevima stvorile sve desničarske diktature u svijetu od 1945. godine”. SAD i NATO su, zapravo, inkubator svakojakih đukanovića. Mašina za pravljenje lojalnih diktatora. Imajući to u vidu, neće nikako biti da je istinska družina - Marko, Milo i Vladimir - već posve drugi trojac - Željko, Milo i Su Kej Braun (Obama, Buš…).
Ivanović i atlantistička bratija, u mjesecima za nama pišu komentare na (zadatu) temu - Putin, zlo - time nas uvlačeći u još jedan perfidni spin, dirigovan iz Vašingtona, za potrebe demonizovanja globalnog neprijatelja: mi - nameće nam kružok - dok nas na silu i nedemokratski, mimo naše volje utjeruju u NATO, treba da se bavimo unutrašnjim stvarima Rusije, a ne, što bi jedino bilo suvislo - prirodom NATO saveza, kojeg predvodi SAD, a kojeg Ivanović ni slovom ne spominje, što dovoljno govori za sebe! Time je Ivanović, svojim reagovanjem, zapravo (namjerno) promašio temu: dok sam se ja u tekstu bavio onim najrelevantnijim za pitanje neutralnosti (da bi bila suverena, Crna Gora mora biti neutralna u odnosu na sve spoljne politike: i američku, i rusku) - geopolitikom i spoljnom politikom - Ivanović nameće unutrašnju politiku.
Tako: američkoj okupaciji Avganistana i Iraka, razaranju Libije i logističkoj podršci odrubljivačima glava, stotinama hiljada ubijenih civila širom pomenutih ratišta i razorenim društvima, ekonomskom terorizmu i izvozu finansijske krize, hiljadi vojnih baza širom svijeta, vojnom budžetu većem od svih ostalih najmoćnijih država skupa, torturisanju planete… Ivanović, poput geo-političkog laika (ali: više nego svjesno), svemu tome suprotstavlja (ono što niko upućen ne spori) - korupciju, neslobodu govora i nerazvijenost ljudskih prava u samoj Rusiji!
Kada već - na tragu spina - i priča o unutrašnjem, Ivanović ne spominje Bredlija Meninga, koji je zbog doturanja podataka o praćenju stanovništva od strane SAD, osuđen na 35 godina zatvora! Ne piše o Snoudenu, koji ne smije da priviri u SAD, jer je objelodanio Meningove informacije! Ne govori o modernoj prokletoj avliji - američkom Gvantanamu, jednom od najbestijalnijih oblika kršenja humanitarnih zakona od 1945. godine. Ne, za Ivanovića, Brkovića i slične, mnogo je važnije istaći da su ruske institucije na čelu sa Putinom osudile članice grupe Pussy Riot (u prevodu: Pobuna p…e) na po dvije godine zatvora zbog huliganizma. Mučilište Gvantanamo za njih je, narodski rečeno - izgleda - dim iz upravo pomenute, pobunjene ženske rabote.
Konačno, Ivanović romantičarski pripovijeda o američkom izvozu demokratije. Ni djeca u SAD više ne vjeruju u tu bušovsku propagandnu floskulu skrojenu za “novi američki vijek”, dok, konstantno, izvoze interese, najčešće kroz dužničko ropstvo ili rat. Na koncu, Ivanović se - kao i vašingtonski konzervativci koji zagovaraju američku izuzetnost - poziva na vrijednosti. One, koje dijeli sa svojim Obamom - poput ljudskih prava, medijskih sloboda, ravnopravnosti polova, LGBT parade - podmećući da te vrijednosti meni nijesu bliske.
Itekako jesu - daleko više nego Ivanoviću, pa i činjenicom da ih totalno bezinteresno i bez-grantno slijedim - samo što ne moramo, da bismo bili demokrate, smatrati da je njihovo ostvarivanje nužno na način na koji to, u duhu uravnilovke, planeti diktira veliki Ivanovićev brat.
Bonus video:
