Putinofobija

Zašto u SAD nema političkih nemira?“ „Zato što u Vašingtonu nema američkih ambasada.“ Gabrijel Garsija Markes

Šta je zajedničko kriminogenom režimu Mila Đukanovića, američkoj ambasadorki Su Kej Braun (njenim nadređenim), većini crnogorskih „intelektualaca“-suverenista (prorežimskih i onih drugih), brojnim NVO-ima i forumima, pozitivnim i sličnim političkim partijama, režimskim, ali i pojedinim kritičkim suverenističkim medijima? Makar dvije stvari: anti-putinovska, i, istovremeno - NATO propaganda.

Narečena ideološka mašinerija usijala se povodom posjete ruskog predsjednika Vladimira Putina Beogradu, Balkanu. Bilo je tu svega: od spinova, preko nepoznavanja geopolitičkog konteksta i duhavremena, do otvorenog „građanskog“ fašizma i šovinizma. Po srijedi je dalekosežnija, i, za nas, važnija stvar od narečene posjete: otkud ova bratija na istom - atlantističkom - zadatku?

Klicu odgovora treba tražiti najkasnije u istorisjkoj vertikali od početka devedesetih do referenduma. U tom periodu, kritičari vlasti - suverenisti - nijesu se obračunavali sa Đukanovićevom vrhuškom sa antimafijaških pozicija, već - preovladavajuće - nacionalnih i etničkih: Đukanovićev šverc bio je manji problem od Đukanovićevog „(veliko)srpstva“, gospodarov kriminal nebitniji od gospodarovog (ratnog i poratnog) zagrljaja sa Slobodanom Miloševićem, šefova familija bila je manje u fokusu u odnosu na šefove veze sa Beogradom, to što je bio sa one strane zakona, manje je boljelo suvereniste nego to što nije bio dovoljno za crnogorsku stvar.

Taj opasni trend - potcjenjivanja i prećutkivanja mafijaških poslova - postaje opasniji nakon rascjepa DPS-a, 1997. godine, te nakon što je Đukanović (uz podršku suverenista, u političkom polju - Liberalnog saveza) u drugom krugu pokradenih (kao i svi do sada) predsjedničkih izbora, pobijedio Momira Bulatovića, okrenuvši se Vašingtonu i NATO-u. Zbirno: dolarima.

Od tada, pa do 21. maja 2006. godine, kritički raspoloženi suverenisti - njihov nezanemarljiv dio - prave neformalni pakt o nenapadanju sa Đukanovićem, koji se da sublimirati sentencom: država pa demokratija. To je, mimo povremenih časnih izuzetaka, bila kolaboracija zarad višeg cilja. Suštinski: time je - osim progutanog vremena - cementiran mafiokratski, neokomunistički monstrum, uz „patriotski“ alibi - sve za Crnu Goru. Dok su se pomenuti polovi borili za takvu, suverenu Crnu Goru, Crna Gora je sve manje bila suverena, a sve više Đukanovićeva. Na koncu, dobili smo Crnu Goru po njegovoj mjeri i mjeri za njegove. Zemlju za njih. Dobili smo suverenovu Crnu Goru, a ne onu, kojoj je trebalo težiti - suverenu. Dobili smo - šire gledano - američki protektorat.

Potom su, od pomenutog maja, suverenisti počeli novu kolaboraciju sa režimom, zbog novog višeg cilja: NATO-a! Opet je državna propaganda počela sa odbranom suverenosti, tezama koje usvajaju suverenisti od onih u NVO-ima do onih u medijima, pri medijima: NATO nema alternativu; ko je protiv NATO, taj je protiv suverenosti (države); NATO je garant suverenosti i stabilnosti… Ponovo su se poljubili, ponovo se ljube, suveren i suverenisti, koji ga kontrolisano kritikuju. Opet se, mimo volje građana - koji su velikom većinom protiv integracija u NATO (tek 35 odsto je za učlanjenje, na osnovu istraživanja u kome je sudjelovao NATO!) - iz tog (ne)prirodnog zagrljaja kani prevariti narod: pod krinkom suverenosti u okrilju NATO-a, stvoriti “suverenost” po mjeri NATO-a i Đukanovića. Duplo “demokratsko” ropstvo. Anti-suverenost.

Suverenisti se opet vraćaju na mjesto zločina: ponovo, zajedno sa Đukanovićem, grade ne-suverenu Crnu Goru: onu koja će direktno služiti intresima Vašingtona, koji se ogledaju u neoliberalnom neokolonijalizmu, grubom militarizmu i okupaciji istinski suverenih država, “uspjelih neposlušnosti” (Noam Čomski, za Kubu). Riječima jednog od vodećih ideologa navedenoga, Amerikanca Zbignjeva Bžežinskog: “NATO ne predstavlja samo osnovni mehanizam za sprovođenja američkog intresa u evropskim stvarima već i osnovu za politički bitno američko vojno prisustvo u Evorpi.“ Ili, riječima još jednog autora sa Zapada, britanskog nobelovca Harolda Pintera: “NATO je američka bojeva glava”. Za takvu “suverenost” utrkuju se danas crnogorski suveren i crnogorski suverenisti. I jedni, i drugi: robovi vrlog novog svijeta.

NATO, taj bajonet na pušci Zapada, pod dirigentskom palicom (bolje: pendrekom) Vašingtona, od osnivanja prožet je „duhom zvjeri koja mora doći do plijena“. Plijen je sve što pokazuje i najmanji znak suverenosti, otpora imperiji: od Kine i Indije, do Brazila i Rusije. I tu dolazimo do - Putina, čija resursima bogata zemlja, zajedno sa ostalim navedenim, predstavlja vjesnike novog, zdravijeg - multipolarnog svijeta. A, time - branu atlantističkom vojno-industrijskom kompleksu (1.000 vojnih baza širom svijeta, Čalmers Džonson). Zato je i Zapadna, anti-putinovska propaganda tako sveprožimajuća i sistematska. Zato, zbog geopolitike i izolacije Rusije - a ne zbog (crnogorske) suverenosti i stabilnosti - Džon Mekejn nedavno huška američku administraciju da „što je brže moguće uključi Crnu Goru i Gruziju u NATO”. Ne zbog naše suverenosti, već zbog globalnog suverena.

Da se razumijemo: nije Putinova Rusija idealno mjesto za život. Nije ni Kina. Ali, nije ni - daleko od toga - Saudijska Arabija - u kojoj vlada Šerijat, ne postoje stranke i glasaju (veoma rijetko) samo muškarci - pa Zapadna propaganda, geopolitike radi, ipak ćuti, zbog toga što je kralj Abdulah bin Abdulaziz Al Saud osvjedočeni prijatelj Vašingtona. Ćute na sve to i crnogorski “intelektualci” suverenisti. Ćute, jer nije oportuno opirati se NATO planerima, ovdje i tamo, sada i sjutra. Ćute i “intelektualno” slušaju.

Ćute - u ogromnoj većini - naši suverenisti - mladi i stari - i na glavni problem savremenosti i suverenosti: američki nepodnošljivi unilateralizam, koji melje države, narode i ljude. Ćute o Gvantanamu i Abu Graibu.

Ćute o stvarnim razlozima okupacija Avganistana i Iraka. Ćute o američkom sponzorisanju terorističkih grupa, od Al-Kaide ranije, do ISIS-a, nedavno. Ćute o stotinama hiljada pobijenih civila u ratovima Vašingtona i NATO-a. Ćute o SAD, kao najvećem izvozniku nestabilnosti i ratova. Ćute o SAD - epicentru globalnog “ekonomskog terorizma”. Ćute o SAD, kao “zemlji sa samo jednom partijom - biznis partijom” (Čomski). Ćute o američkom “podsticanju demokratija”, zapravo - podrivanju suvereniteta država širom svijeta… Ćute i slušaju crnogorski suverenisti, do nove kolaboracije sa crnogorskim suverenom.

Crna Gora, neutralna država!