Pokret nesvrstanih nam liči na retro radio u ćošku. Svako mu se divi, ali nikome ne pada na pamet da ga uključi. Ipak, elite skrajnutih postjugoslovenskih zemalja bi voljele da češće navrati makar neko kao Hajle Selasije
Oni koji su odrastali u Jugoslaviji šezdesetih i sedamdesetih, naučili su, htjeli to ili ne, imena afričkih, azijskih i latinoameričkih državnika, jer su se ona vrtjela po dnevnicima. Moje omiljeno ime je bilo Sirimavo Bandaranaike, političarka iz Cejlona, zemlje koju je ona preimenovala u Sri Lanku. Ova žena je 1960. postala prva premijerka u svjetskoj istoriji, kada je Angela Merkel bila šestogodišnja istočnonjemačka pionirka.
Car Afrike i Azije
Prvi studenti iz afričkih zemalja izazivali su čuđenje. Veze Jugoslavije sa zemljama u razvoju postajale su intenzivnije. Sve to je kroz lupu ironije osamdesetih provukao Elvis J. Kurtović sa hitom Hajle Selasije, car Afrike i Azije. Pjesma posvećena danu kada je Jugoslaviju posjetio etiopski car bila je sva od urnebesne sarajevske zajebancije.
Zbog njega su raste zarasle u kraste/zbog njega su nene sebi sjekle vene…
Od svih naših prijatelja bio je najveći/vodio svoj narod bogatstvu i sreći
U suštini ova ironija tačno je oslikavala odnos građana nesvrstane Jugoslavije prema „nesvrstanim prijateljima“. Građevinske firme su dobro zarađivale u Iraku ili Libiji, pompezne dočeke Tita i njegove svite u zemljama Trećeg sveta primali smo kao odraz svojevrsne nadmoći - cijeli svijet voli Tita i Jugoslaviju. To je dodatnim ponosom ispunjavalo hipertrofirani ego ljudi koji su malo radili i dobro živjeli. Bili smo puni pozitivnih predrasuda o sebi samima, a značajna uloga Jugoslavije u Pokretu nesvrstanih služila je kao dodatni argument da živimo u najboljoj zemlji na svijetu. Na naše „nesvrstane prijatelje“ gledali smo pomalo odozgo, uz mješavinu simpatije, sažaljenja i čuđenja.
Kina izvozi principe nesvrstanosti
Kako je sve to počelo?
U ranim pedesetim godinama principi pokreta nesvrstanih su najprije bili kineski izvoz u Indiju. Džo Enlaj premijer i ujedno ministar spoljnih poslova nove, komunističke Kine je 1953. formulisao pet principa na kojima je trebalo zasnovati odnose između Kine i Indije. Po tim principima obje strane će poštovati teritorijalni integritet i suverenitet susjeda, obavezuju se na uzajamno nenapadanje i nemiješanje u unutrašnje poslove, na poštovanje jednakosti i obostrane koristi. Sve te principe obuhvata peti princip nazvan „miroljubiva koegzistencija“.
Ti principi su se toliko svidjeli indijskom premijeru Dževarhalalu Nehruu da ih je nazvao Pančšil i izložio prilikom posjete glavnom gradu Sri Lanke, Kolombu 1954. Potom ih ponio na konferenciju koja se 1954. održavala u Indoneziji. Taj april u Bandungu mnogi smatraju datumom rođenja Pokreta nesvrstanih.
Od Cejlona do Briona
Pet principa koji putuju od Kine, preko Indije i Indonezije, stižu i u Beograd, gdje nesporni lider nove, socijalističke Jugoslavije Josip Broz Tito, još od 1948. kuburi sa sovjetskim bojkotom kao posljedicom raskida sa Staljinom. Inteligentni Zagorac shvata svoju šansu da iznuđeno približavanje Zapadu kao posljedicu odbacivanja Staljinovog diktata zaustavi na razdaljini koja mu garantuje samostalnost te da tu ekvidistancu prema Moskvi i Vašingtonu pretvori u principijelnu spoljnu politiku. Pančšil je Titu ponudio dublji, globalni smisao i azijsko-afričke saveznike u sve vrelijem hladnom ratu. Taj konflikt u kojem su dva ideološki suprotstavljena vojna bloka svijet držala u „ravnoteži straha“ nudio je šansu zemljama koje nisu željele da učestvuju u vojno-političkom nadmetanju da se grupišu oko principa „aktivne miroljubive koegzistencije“.
Dva koraka su prethodila ozvaničenju pokreta. Najprije je 1956. Tito na Brionima ugostio egipatskog predsjednika Nasera i indijskog predsjednika Nehrua. Bila je to godina eksplozije američke hidrogenske bombe na pacifičkom ostrvu Bikini, tajnog referata Hruščova koji je osudio staljinistički teror. Krajem godine sovjetski tenkovi će pregaziti pobunjenu Mađarsku, a Kastro će se sa grupicom gerilaca iskrcati na Kubi.
U takvom svijetu na Brionima je potpisana deklaracija koja bi se mogla nazvati rodnim listom Pokreta nesvrstanih.
Beogradski samit
Zasjedanje Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u Njujorku 1960. Tito je iskoristio kao generalnu probu za dogovoreni prvi samit nesvrstanih u Beogradu. Hlandoratovska jeza mu je išla na ruku. NATO i Varšavski pakt su već milom ili silom okupili svrstane. Ostali su tražili treći put mimo konfrotativne logike. Nesvrstani su prvi put zvanično zasjedali u Beogradu od 1. do 6. septembra 1961. Beograd se nalickao, u Domu sindikata se okupilo 1000 novinara. U „Metropolu“ na Titovom prijemu - 2000 zvanica. Titov smisao za marketinški nastup očito je dao rezultate. Državnici teško izgovorljivih imena u crnim limuzinama i špaliri naroda sa cvijećem.
Šta je od svega toga ostalo? Kada sa Kosančićevog vijenca silazite prema Brankovom mostu morate naići na obelisk koji je podignut u počast Prvoj konferenciji nesvrstanih.
Moderni pelivani
Po raspadu SFR Jugolsavije zemlje nasljednice dobile su posmatrački status. Ali su sa ulaskom u EU i NATO njihove stolice, jedna po jedna, ostaju prazne.
Srbija se zbog Kosova i zbog tradicionalnih veza sa Rusijom bavi pelivanskim balansiranjem između transatlantskog bloka i geopolitički osnažene Rusije. Vojna neutralnost i pokušaj sjedjenja na dvije stolice nije isto što i „aktivna miroljubiva koegzistencija“ iz hladnoratovske epohe. Doduše Vučićevo zaklinjanje u Berlin i neuvođenje sankcija Moskvi pomalo podsjećaju na Titov pokušaj da kao umiljato jagnje pomuze i istočno i zapadno vime. Ali Srbija 2018. nije Jugoslavija šezdesetih godina prošlog vijeka, stiješnjena između dva vojna bloka. Ona je ostrvo unutar teritorije Sjevernoatlantskog pakta. Njen spoljnopolitički cilj je da dobije makar pedalj Kosova kako bi se ostatka nevoljno odrekla i pridružila se Evropskoj uniji.
Neki „nesvrstani prijatelji“ koji su svojevremeno sa kamilama došli u Beograd svrgnuti su i ubijeni. Ravnotežu straha je zamijenio multipolarni, haotični svijet u kojem širom nesvrstanog područja bukte ratovi, često podstaknuti trapavim američkim intervencijama.
Zato nam nesvrstane zemlje i njihov pokret izgledaju kao retro radio u ćošku koji prekriva fina prašina. Svako mu se obraduje, ali nikome ne pada na pamet da ga uključi.
Za patuljaste zemlje proistekle iz Jugoslavije važi pravilo da ih zaista važni ljudi iz svjetske politike uglavnom zaobilaze. Zli jezici bi rekli da bi u današnjim političkim metropolama od Vardara pa do Triglava uspjeh bio kada bi redovno navratio makar neko kao Hajle Selasije.
Bonus video:
