Četvrt vijeka vladavine Demokratske partije socijalista na čelu sa Milom Đukanovićem stalo je besprekorno precizno u tu jednu fotografiju: lokalni kriminalac, povratnik - za kojim je ranije tog dana raspisana potjernica zbog napada na četiri čovjeka, potezanja pištolja uz prijetnju likvidacijom i otimanja kamere sa snimcima izbornih manipulacija - slobodno sjedi u prvom redu stare zgrade Vlade, u izbornom štabu DPS-a, iščekujući prvi postizborni govor stranačkog gospodara.
Malo šta, kao narečena fotografija, opisuje duh jednog manitog vremena. Oporu atmosferu jednog sistemski kriminalizovanog društva. Filozofiju vladanja jedne mafiokratske vrhuške. Logiku funkcionisanja jedne partije, koja nezaustavljivo i sadistički guta cijelo društvo zarad održanja privilegija i očuvanja slobode za svoje odabrane i odabrane svojih odabranih. Stranke koja, kako godine prolaze, imajući u vidu biografije njenih funkcionera, sve više liči na zatvorsku jedinicu nego na političku partiju.
Simbolika fotografije odveć je očigledna: DPS je sigurna kriminalna kuća. Zaklon u vidu partijske strukture za sve sa one strane zakona, lojalne šefu i privržene cilju - osvajanju izbora po svaku cijenu. Sve je tu suviše jasno, matematički precizno, bez prostora za sumnje: čovjek koji je zvanično u bjekstvu, za kojim policija navodno intezivno traga, slobodno prolazi kroz punktove na kojima se nalaze pripadnici obezbjeđenja u žestoko čuvanoj zgradi stare Vlade. Pa zauzima počasno mjesto, u prvom redu, tačno ispred, za njih - svetog prostora, gdje će se pojaviti on. Šef.
Pored napadača sjedi predsjednik Nacionalnog savjeta Roma i odbornički kandidat DPS-a Isen Gaši, kome je nasilnik iz prvog reda neformalni tjelohranitelj. Da stranačka fotografija i idila budu potpune: Gaši je partijski čovjek za Rome. Sve ide preko njega - kontrola izbora, sondaža duša, uticaj na pomenuto stanovništvo, sumnjivi poslovi, spiskovi, procjene, ucjene, obećanja… Underground.
Lokalni kralj Roma, Gaši, za koga i mala Romkinja, koja prosi po ulicama Podgorice, na moje pitanje - od prije koji dan - što zna o njemu, odgovara samo: “On ti je za Mila.” I u toj rečenici, iz usta sićušnog grumena života, baš kao i u onoj fotografiji, stoji kondezovano sve. Kako o Gašiju, tako o svim gašijima Crne Gore, bez obzira na boju kože, lokalnim prokonzulima bezakonja: nije važno kakav je, nije važno ko je, važno je samo za koga je - za Mila. Jer: to je ono što se broji, što presuđuje i što donosi moć, privilegije i novac. Prva i jedina legitimacija, koja sa sobom donosi strah: među Romima i među djecom romskom.
I - nekažnjivost, za sebe i za svoje. Da se zna: njegov rođeni brat, Agim Gaši, jedan je od optuženih za brodolom plovila Mis pat iz 1999. godine, kada se više od stotinu Roma podavilo u Jadranu, tokom prebacivanja na drugu, italijansku obalu, u zbjegu od rata na Kosovu. Od čega se debelo i nezakonito zarađivalo, pod patronatom režima, istog ovog.
Nešto ranije, prije nego će fotoaparatom Dana biti „upecan“ pomenuti kadar iz štaba DPS-a, nešto dalje, na Koniku, među Romima, obreo se portparol partije, megafon hobotnice, Časlav Vešović. Stigao je pred romski radio, da ohrabri tamošnje aktiviste koji su uhvaćeni i snimljeni u nezakonitostima - kršenju prnicipa slobode glasanja putem kontrole ljudskih duša - da se drže, jer upravo oni brane državu, dok je mi rušimo. Tik pored njega bio je i Milov Rom, Gaši, smiren i krotak uz gospodarevog izaslanika. Suština poruke, povodom bjelodanog nezakonja, koja je okončana aplauzom i usklicima, bila je očita da očitija biti ne može, sa vrha: samo nastavite, imate zaštitu partije!
Istu stranačku poruku, naredbu - sada nakon objavljivanja fotografije nema dileme - dobio je i Gašijev pratilac, pištoljaš Branislav Lekić sa svojim, i dalje neidentifikovanim, kompanjonom. Poruku nadređenih je - kako doliči pravom partijskom aktivisti - shvatio ozbiljno, naoružao se pištoljem, sjeo na crveni skuter, pa krenuo na neprijatelje države. Zatekli su nas nekoliko metara od ulaza u biračko mjesto, prepuno ljudi u redu za glasanje. Njesu marili, u pitanju je odbrana domovine: izvadio je pištolj, dok su se tu zatečeni građani, šćućurili u hodniku ispred vrata prostorije sa glasačkim kutijama. Vitlao je oružjem, povremeno ga okrećući direktno prema nama i psujući, potom mi oteo kameru sa snimcima izbornih nepočinstava njegove partije, pri tom direktno uperivši pištolj u moje grudi. Pa, sa plijenom, pobjegao.
Nije pomenuti heroj DPS-a usamljen. Naprotiv: takav, dio je goleme i vješto rasprostranjene parapolitičke hidre, kriminogene mreže sačinjene od manje ili više opasnih kriminalaca, koji su na spisku pripravnih Đukanovićeve partije, za obavljanje prljavih poslova. Ucijenjeni i zaduženi popustljivošću ili nekažnjivošću za sopstvene kriminalne rabote, Damoklov mač privatizovanih institucija svakodnevno im visi nad glavom, pa Lekić i slični, bivaju sigurno oruđe za podzemne i nadzemne zadatke, iz vrhovnog centra moći.
Naročito tokom izbora, takva mašinerija zla, takva heterogena, ali kontrolisana kriminalna družina, iz kloaka stvarnosti izlazi na površinu, pa na terenu odrađuju delikatne poslove. Lojalni do kosti - ne zbog stranke i ideologije, ne mare oni za politiku - već zbog svoje slobode, hijene partije kidišu na sve što im se prstom pokaže. Juče je, iz vrha, pokazano na Duška Jovanovića, Slavoljuba Šćekića, Željka Ivanovića, Miška Đukića, Oliveru Lakić, Lidiju Nikčević... danas je prst bio uperen na nas, sjutra će na Vas i Vaše. Na udaru su svi, neposlušni i nelojalni, slobodni i svoji.
Ipak, nijesu krivi vojnici depeesovih paravojski: oni su posljedica okupacije u produženom trajanju, koju sprovodi jedan čovjek i jedna klika. Nije kriv nasilnik Lekić koji poteže pištolj, ni svi takvi lekići. Kriv je postupajući tužilac, kriva je njemu nadređena Ljiljana Klikovac, kriv je njoj nadređeni Veselin Vučković, koji taj pištolj, očigledno, ne žele da uvrste u kvalifikaciju djela. Koji mu - nakon počinjenih nekoliko ozbiljnih krivičnih prestupa i činjenice da mu je saučesnik u bjekstvu - ne određuju ni zadržavanje! Najkraće: time oni - zajedno sa ostalim namještenicima partije na čelnim pozicijama u institucijama - stvaraju nove kriminalce, ohrabrene za novo vrijeme, motivisane za nove izazove, orne za nove mete od krvi i mesa.
Konačno, opet o fotografiji. Bremenito je simbolikom: u izbornom štabu DPS-a, tokom otužnog govora Mila Đukanovića nakon nepostizanja apsolutne većine u Podgorici, ispred njega, u prvom redu, licem u lice, oči u oči, sjedi lokalni kriminalac - koji je tek nekoliko sati ranije potegao pištolj i prijetio ubistvom - i sluša ga.
Dvije srodne duše, zar ne?
Bonus video:
