Tik pored ulaznih vrata autobusa istaknuto je obavještenje da je karta poskupila sa 40 na 50 centi. Naravno da niko ne obraća pažnju jer se više fokusira na to kako će stati nogom na prvu visoku stepenicu uz potencijalno guranje naroda što čeka da uđe. Prvog dana poskupljenja, šofer, koji istovremeno obavlja i funkciju konduktera, dužan je da obavijesti o poskupljenju sve one koji izbroje tačno 40 centi i spuste ih u udubljeni lim pred njim.
Tad šofer-kondukter izgovara da je na ulazu u autobus istaknuto obavještenje o poskupljenju. Ima onih koji odmah posegnu za torbom i krenu rukom ka džepu da dodaju „tih pišljivih“ deset centi, ali ima i onih koji krenu nazad, ubace u rikverc, a to nije lako ni doživjeti, a ni vidjeti. Ljudi krenu nazad jer nemaju, ne mogu da prođu, ne mogu da se voze. Nemaju. Blam ih je od šofera, od svih ljudi koje treba da odgurnu i da se probiju da bi izašli van, a najviše ih je sramota od sebe, jer njihovo dostojanstvo se uruši od priznanja da su pali i da je došlo „ono“ vrijeme. Deset centi je možda ništa onima koji uđu u autobus, ali je mnogo onima što ih nemaju. Matematika. Međutim, šofer dobro spazi one koji krenu nazad, koji ne posegnu za tih deset centi pa im kaže: „U redu je, pa ćete drugi put“. U samo jednoj vožnji šofer je propustio pet osoba. Vjerovatno je do kraja dana u minusu nekih sedam ili osam eura. Spreman je da izdvoji to od svoje plate, jer te ljude zna, gleda ih svakog dana, možda ne znaju imena jedni drugima, ali se znaju iz viđenja, a vjerovatno i da nije tako, on je u ulozi haračlije, pred njim je kasa, on skuplja pare, on bi bio kriv.
I svi oni prođu naprijed i sjednu, i svi oni će sigurno prvi sledeći put donijeti šoferu taj dug, ali ostaju njihove face. Obično su to žene ili penzioneri, u svojim starim kaputima, i kao i svi u našim autobusima, većina njih vonja. Osjeća se vonj starog kaputa koji poprimi miris naftalina, dugogodišnjeg nošenja, kiše i vremena, guranja sa narodom u autobusima i divljim taksijima. Ne radi se o neurednosti, već je posrijedi starost, istrošenost i nemaština. Face su sve sem nasmijane, nema tu grča, boli, nema ničeg, već je sve prazno. Ljudi u autobusima nisu zamišljeni, već samo gledaju negdje, neko bi pomislio da odmaraju, da meditiraju, a oni se samo isključili. Uđu, sjednu na bliže, ono prvo sjedište da kojim slučajem ne bi neko nepoznat sjeo do njih, a da učine poznatom da ga časte mjesto, toliko mogu. Autobus krene i tako ide i njihov život, isto kao ovi naši sto puta popravljani autobusi koje su srećne države davno odbacile, a mi se zahvaljivali na donacijama. Prelazi se po nekoliko ležećih policajaca, sve se tumba, ali autobus i život idu dalje.
Vrlo rijetko se u autobusima gradskog saobraćaja u Podgorici mogu vidjeti muškarci od 25 do 60 godina. Izgleda da je prevelika sramota ići autobusom, nemati sopstvena kola, pa čak lakše pada hodanje sa kraja na kraj grada, nego li vožnja autobusom. Ukoliko se to i desi, muškarčine u toku vožnje se trude da razgovaraju sa vozačem kao da su prijatelji odavno, i da mu glasno saopšte nekoliko puta da bi i ostali čuli, kako se On vozi rijetko autobusom, isključivo u tim teškim prilikama, kad ga auto izda na po' puta.
Klinci na zadnjim sjedištima urezuju u drvena sjedišta britvicama i ključevima nacionalističke simbole ili grbove svojih omiljenih fudbalskih klubova, što se u njihovim mozgovima svodi na isto. Po sredini autobusa su obično gospođe, a naprijed penzioneri kojima mlađi odmah ustaju. I, iščekuje se početak kolektivne konverzacije, a dovoljno je da neka pričljivija gospođa prvoj osobi do sebe pomene neki slučaj iz Farme i sve krene. Prepričavaju događaje, imitiraju, predviđaju nastavak. Promijene se i face, ljudi se povežu, počnu da komuniciraju, čak se i smiju!
Farma je dragocjena, Farma će iz svega danas izvuče. Farma je izlaz!
Bonus video:
