Već četiri vijeka bukinisti (les bouquinistes) prodaju knjige pored Sene, stoga i ne čudi što su postali dio tradicije Pariza. Isprva su se kod Pont Neuf-a nalazili stariji studenti koji su mlađim kolegama prodavali polovne knjige. Kasnije su nosili knjige u velikim torbama i drvenim kovčezima, da bi im uprava grada nakon nekog vremena dozvolila da posjedovanje limenih štandova u kojima će im knjige biti bezbjedne od kiše i krađa. Bukinisti danas plaćaju gradu zakup štanda u vidu poreza od 100 eura na godišnjem nivou.
Kad sam poslednji put imao priliku da obilazim bukiniste shvatio sam da slika koja je o njima kreirana u javnosti nije vjerodostojna. Suviše romantično su projektovani, dok je u istinu riječ o pravim trgovcima. Nisam bio previše iznenađen jer nikad nisam sliku o Francuskoj gradio kroz film „Čudesna sudbina Amelije Pulen“, već više kroz Godarov „Do poslednjeg daha“ i Kasovicev „Mržnja (La Haine)“. Vjerujem da kroz prozu najbližu sliku Pariza i Francuske danas daju Uelbek i Begbede, dva po svemu potpuno različita, ali značajna pisca.
Na štandovima pored Sene su najtraženiji romani iz dvadesetog vijeka, a meni je bilo razumljivo što su djela Kamija skuplja od Sartrovih, iako naravno da cijena nikad ne govori o kvalitetu. Većina knjiga maherski je upakovana u celofan, što ih naravno čuva da ne požute od prašine, ali im takođe diže cijenu. Većina štandova preplavljena je djelima Igoa, Zole i Balzaka. Tragao sam za nekim piscem sa ovih prostora, a bukinista me je netremice posmatrao. Čim sam našao Pavićev Hazarski rečnik, iskusni bukinista mi je vidio izraz lica, i iskoristio je to što na knjizi nema upisane cijene. Odmah je dao visoku cijenu, a zatim se potrudio da nađe i Andrićevu Prokletu avliju. Rekao mi je da osim ta dva pisca, sa ovih prostora je moguće pronaći nekoliko djela Danila Kiša i Meše Selimovića, ali da su te knjige već prodate. Krleže nije bilo, a od savremenih pisaca sa naših prostora Francuzi najviše vrednuju Vladimira Pištala, ali se on može naći samo u knjižarama.
Bukista je počeo govoriti o značaju Andrića i Pavića i generalizovao je do te mjere da se vidjelo da njihove knjige nije čitao, već da pravda visoku cijenu. Odlučio sam se za Andrića, i dok je bukinista pakovao knjigu u kesu, Pavićev Hazarski rečnik je možda vraćen gdje je bio, a možda i nije. Moguće je poklonjen kasnije nekom od kaučsurfing prijatelja iz Pariza.
Prije inicijative dramaturga Jovana Ćirilova da se beogradskim prodavcima knjiga dodijele štandovi i da se jedna od ulica nazove „Ulica otvorene knjige“, u julu i avgustu 2009. godine ulični prodavci knjiga su bili pozicionirani kod Vukovog spomenika. Većina tih knjiga pristizala je iz biblioteka nakon određenih sistemtizacija i selekcija, odnosno pražnjenja. Mogle su se naći izvanredne knjige i to vrlo jeftino. Beogradski prodavci su mahom bili i poznavaoci književnosti, pa su nerijetko znali da predlože i pronađu odlične naslove. Sličnost Beograda i Pariza bila je u tome je na svakom štandu bilo mnogo knjiga Emila Zole. Kasnije sam uvidio zašto su knjige jeftine i zašto su ih odstranili iz biblioteka. Većina knjiga bila je sa posvetom ili je bilo podvučenog teksta.
Dok sam na klupi čitao posvetu: „Tebi, koja si me nekad voljela“, za koju ni danas nisam siguran da li je patetična ili romantična, prišao mi je čudan tip koji mi je nudio kvalitetne slušalice veoma povoljno. Ispijen, prljav i loše tetoviran tip je spuštao cijenu dok sam ja odmahivao glavom. Sa početnih 30 eura (tadašnjih 3000 dinara) uspio sam da spustim cijenu na 700 dinara, dok je on u toku cjenkanja govorio i ono što ga nisam pitao. Prvo je priznao da su kradene, čak mi je rekao i gdje, a zatim kao da je recitovao svoj život: rock, pank, ratište, demonstracije, inostranstvo, skupa droga, povratak, jeftina droga. Dao mi je slušalice, a ja njemu 1000 dinara. Od njega sam dobio obećanje da će poći do prve trafike da „razbije hiljadarku“ i da će mi vratiti trista kinti. Znao sam da se neće vratiti, ali njegov pogled koji mi je uputio kad je stao ispred trafike vrijedi više od trista dinara. Prazan pogled čovjeka koji ne mari za ništa osim za njemu neophodnu „robu“. Samo je nastavio dalje.
Nažalost, mreža bukinista u Podgorici nije razvijena. Kultura čitanja nije nešto čim bi mogli da se ističemo. Umjesto bukinista imamo knjižare koje sve više liče na butike, što je u skladu sa građanstvom. Prije nekih godinu dana čuo sam za tipa koji prodaje polovne knjige preko svoje facebook stranice. Kad sam prvi put kupovao od njega, donio je naručene knjige ispred Delte i ponašao se kao profi diler, odnosno kao da je književnost opasna i nelegalna roba. Njega sam ovih dana ponovo sreo u Hercegovačkoj ulici, među ljudima koji prostru čaršav i na njemu poslože knjige za prodaju. Knjige najviše nude osnovci i srednjoškolci, ali se može naći na par mjesta rijetkih i dobrih knjiga. Neznavena i dobronamjerna gospođa je nudila knjige kao kakav krompir uz riječi „Uzmite slobodno, ima za svakoga po nešto“. Njena želja za zaradom sukobila se sa odsustvom iskustva u trgovini i sramotom što je prinuđena da zarađuje na ulici. Tužno je gledati kako ljudi prave od Hercegovačke ulice vašar, jer, danas su tu knjige, a sve mi se čini da će brzo doći vrijeme kad će ljudi na tim čaršavima prodavati ordenja, slike i cijeli svoj život.
Za pet eura sam kupio pet očuvanih knjiga koje pri listanju pucaju kao da se prvi put otvaraju: Džojs – Portet umjetnika u mladosti, Dostojevski - Odabrana pisma, Miljković – Dok budeš pevao, Nušić – Politički život i smrt i Sabato – Tunel.
Kad shvatim da sam kupio takvih pet knjiga za onoliko novca koliko su mi u poslednjih mjeseci u vidu pretplate ukrali država i mobilni operater, „pripadne mi muka“.
Iako krajem avgusta u Delti postoje neki štandovi za prodaju i razmjenu knjiga, čini se da će Podgorici biti potrebno još vremena da dobije stalne bukiniste. Malo je nama četiri vijeka.
Bonus video:
