U SUSRET PROTESTU
Zašto protesti? Može li neko biti toliko ciničan pa pitati zašto se protestuje u Crnoj Gori?
Ali, ima i takvih, ne moramo ih imenovati, jer su poznati.
Postavlja se i pitanje da li se može biti tolika kukavica, pa ne izaći na protest. Može li se istrpjeti toliki stid zbog straha, pa da se ne pobunimo. Može li se živjeti sa grižom savjesti da se nijesmo ni pokušali boriti, jer smo se bojali? Nažalost, ima nas i takvih.
Ali nas ima dosta koji smo grudvu zakotrljali. Podgorica 21. januar, Bijelo Polje 5. mart, pa opet Podgorica... mart.... pa još jedan protest, pa još jedan... i tako redom do skidanja jarma.
Šta se dešava sa grudvom? Pretvara se u lavinu koja ruši i nosi sve pred sobom što joj stane na put do stvaranja nove, bolje, pravednije Crne Gore.
Ako crnogorski radnici, bolje rečeno bivši radnici, nemaju mogućnosti da biraju turističke destinacije, imaju tu privilegiju da mogu da biraju razloge zbog čega će da protestuju. U toj zaista širokoj lepezi nudi im se da biraju između izdaje, prevare, pljačke, korupcije, nepotizma, organizovanog kriminala, računa za struju, za telefon, za gorivo, za hleb... nezaposlenosti i siromaštva pa do rasturanja droge po osnovnim školama i budućnosti omladine.
A evo i predloga za protest:
Pobunimo se zbog izdaje, jer su nas izdali. Ne jednom, pa da zaboravimo, ne dva puta, pa da oprostimo, nego su nas od AB revolucije, iz dana u dan, izdavali i varali. Svaka ugašena fabrika je bila izdaja i svaka privatizacija je bila prevara. Kako je samo bilo izdajnički sjedjeti sa Piterom Mankom i dogovarati kako što više odrati sopstveni narod za manje para. Kako je izdajnički biti sa Olegom Deripaskom i zadužiti sopstveni narod više od 300 miliona eura. Kako je izdajnički prodati Berluskoniju fabriku struje za manje od 50 miliona eura. Kako je izdajnički uzeti od fabrike čelika 20 miliona eura i dati ih Prvu banku. Kako je samo izdajnički brojati milione, a nekom sa biroa rada savjetovati da sa 33 eura zasuče rukave i započne privatni biznis.
Lijepo je biti bogat! Ali ne i u zemlji siromašnih i to još na naš račun. Još kad se svi dobro znamo, kad smo se skoro do juče zajedno vozili gradskim prevozom, živjeli u radničkim zgradama i hranili se u radničkim restoranima, a danas su, odjednom, “plava krv“. 'Ajde, dok nije kasno, da oni koji imaju mnogo, a ima ih malo, podijele sa onima kojih je mnogo, a imaju malo. Zar i ona stara hrišćanska izreka ne kaže: “Odrekni se, bićeš srećan“ i zar nije sramota biti bogat u zemlji siromašnih, a uzeo si njihovo.
Pobunimo se zbog naše djece. Ne dozvolimo da im budućnost ukradu mafijaši tajkuni, oligarsi, ne dozvolimo da budu njihove sluge, lakeji i vrtlari.
Pobunimo se zbog naše Crne Gore. Ne dozvolimo da tako mala i bogata zemlja ima toliko mnogo siromašnih ljudi. Ne dozvolimo da smo stranci u rođenoj kući.
Pobunimo se zbog nas samih, zbog naše tradicije, zbog naše vjekovne težnje za pravdom i slobodom. Crnogorci nikad nijesu ljubili lance, pa ne treba da ljubimo ni ove “domaće“.
Pobunimo se i izađimo na protest. Na protest koji ne traži lidere i političare, već građane. Lideri protesta su računi za struju, KAP, Željezara, Telekom... pa onda čitav Sjever, pa Cetinje... pa Crna Gora. Izađimo na protest na kome nema podjela, jer se siromaštvo i nepravda ne mogu dijeliti. Oni se zovu jednim imenom i isti su i u Nikšiću i Bijelom Polju i u Ulcinju, i nemaju ni vjeru ni naciju ni politiku.
Bonus video:
