Oni, koji se iole bave geopolitikom, ili oni koji misle da se u nju razumiju, ili oni koji, pak, dobro pamte politička događanja u regionu posljednjih 25 godina, mogu sebe provjeriti u koju od prethodno nabrajanih grupa spadaju.
Valja analizirati 1995/96, 1998/99, 2002/03, te 2012/13. U svakoj prvoj od navedenih godina, vašingtonska i briselska administracija su tipovale na Srbiju, a u onoj drugoj su davale podršku Đukanovićevom režimu. I tako naizmjenično cijelih četvrt vijeka. Indikatori za rješavanje rebusa su jednostavni.
Kada postane vidljivo da Srbija ide prema evropskim integracijama, Đukanovićev režim ulazi u fazu gubitka vlasti u Crnoj Gori. I onda preko noći obrt! Srbija postaje faktor nestabilnosti u regionu i državno-politički se okreće Rusiji, a Zapad Đukanoviću šalje signale političke podrške, i to baš u trenutku kada su on i njegov režim uhvaćeni u drastičnim oblicima različitih zloupotreba i urušavanju ljudskih prava i demokratije.
Da li je neko u Srbiji takva moć koja može proizvoditi ovakve preokrete? Ne, nije. Da li je Đukanović ta moć koja može proizvoditi takve preokrete? Ne, nije. Svi oni su samo puko sredstvo u funkciji geopolitike. Radi lakšeg rješavanja geopolitičkog rebusa, pogledajmo još neke indikatore u analiziranom periodu.
Vlast Srbije uvijek je javno podržavala opoziciju u Crnoj Gori, čime je na sebe nabacivala javnu kritiku. S druge strane, vlast Đukanovićevog režima, uvijek je „šurovala“ sa opozicijom u Srbiji, ali polulegalno ili ilegalno. I time nije nailazila na osudu međunarodnih zvaničnika. Naprotiv.
Kada su u jednom periodu na političkoj sceni Srbije opozicione političke snage težišno postale one radikalske – Šešeljeve, zbog iskompromitovanosti istih, valjalo je pronaći novu šemu.
Đukanoviću se pripisuje da je baš on od Srpske radikalne stranke (SRS) otcijepio jedno veće krilo od kog je nastala Srpska napredna stranka (SNS). Činjenica da je sve to odrađeno u hotelima nekih zapadnih metropola je samo trik. Sve te ideje i operativni planovi su vlasništvo geopolitičkog „tate“ sa Istoka.
Da bi građani lakše prepoznavali geopolitičke igre, analizirajmo političku situaciju u Srbiji i Crnoj Gori u posljednjem polugodištu. Srbija je bila favorit Zapada, a Đukanovićev režim u Crnoj Gori se ubrzano i vidljivo urušavao.
Uz sve zloupotrebe i krađe (bez obzira kako su ih proglasili), izgubili su posljednje parlamentarne i predsjedničke izbore. Kada je sve to moglo dovesti do političkog preokreta u Crnoj Gori, trenutno se pojavio šok. Čelnici Srpske pravoslavne crkve (SPC) javno su udarili šamar državnoj vlasti Srbije i ta ista vlast se trenutno bacila u naručje „majci“ Rusiji. Sa Zapada Srbiji stižu kritike, a Đukanović dobija pohvale za „demokratski provedene parlamentarne i predsjedničke izbore“. Nevjerovatno!
U čemu je caka? Geopolitičkom „tati“ sa Istoka, Crna Gora je desantna osnovica za disciplinovanje Srbije. Zašto Srbiju treba disciplinovati? Zato što građanska svijest u Srbiji, po svaku cijenu, hoće u Evropu, što geopolitički “tata” vijekovima ne dozvoljava.
Kakva je politička arhitektura na desantnoj osnovici – Crnoj Gori? Za geopolitičkog „tatu“ veoma je povoljna. Vrh DPS-a bučno galami da Crna Gora želi evroatlantske integracije, a suštinski, oni su potpuno svezani sa ruskim tajkunima i u NATO ne žele, što briselska i vašingtonska administracija ne uočava.
Po ko zna koji put su nadmudreni. Zašto opozicija u Crnoj Gori to toleriše? Zato što je veći dio opozicije mitomanski vezan za slavjansku „braću“, Ruse, zbog čega su Đukanoviću spremni mnogo šta kroz prste progledati, iako ih on decenijama vuče za nos.
Kroz istoriju su poznate tehnologije odabira ljudi za velike geopolitičke igre. Vijekovima ti isti odabrani ljudi, u suštini, nisu ni svjesni kome i zarad čega služe. Vjera i ideologija nekada su bili težišni parametri za odabir odrađivača geopolitičkih igara. Od vremena kada su organizovani kriminal i korupcija postali gornje geopolitičko sredstvo, odabiraju se i formiraju troslojni timovi.
Glavne odrednice za izbor lica u tim timovima su sklonost za: vlašću, novcem i moći. Članovi timova moraju imati različite sklonosti, kako bi se uspješno fingiralo prenošenje vlasti sa jednog određenog tipa na one druge. A vlast je suštinski uvijek kod onog koji ima moć.
Model se lako može objasniti i na crnogorskom slučaju. Vujanović pripada tipu kojeg interesuje samo vlast, iako politiku, u suštini, slabo razumije. Nema naglašenu žudnju prema novcu, a od moći zazire, zbog čega traži okrilje moćnih, pa je on bogom dat da službe njime manipulišu.
Marović nezdravo žudi za vlašću, koja mu donosi novac. Pošto je po prirodi plašljiv, uvijek se skriva iza tuđe moći. Đukanovića zadovoljava samo moć. A šta je ta moć? To su: vlast, novac i društveno-politički uticaj zasnovan na snazi državnih i paradržavnih mehanizama.
U posljednoj fazi istrajavanja u postizanju ciljeva na ovim prostorima, geopolitički „tata“ će forsirati saradnju političkih partija, koje su bile ključne u razbijanju SFRJ (SPS, SRS i DPS). Opet treba podsjetiti da je razbijanje SFRJ počelo 20.08.1988. nacional-šovinističkim mitingom u Titogradu, koji se nakon toga premjestio u Vojvodinu, a sve, kobajagi, radi spasavanja Srbije od autonomaša. Koja je razlika između sadašnjih događanja u Srbiji i Vojvodini, i onih iz tadašnjih vremena?
Razlika je samo u tome što se štab crnogorske mafije iz Beograda pomjerio u Vojvodinu i što je, umjesto SRS, danas najbučnija njena kći - SNS. Očigledno je da “vuk dlaku mijenja, ali ne i ćud”.
Najveću sumnju u Vučićevu i Dačićevu iskrenost u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala izaziva činjenica da je, od dolaska ove koalicije na vlast u Srbiji, crnogorska mafija u Srbiji potpuno netaknuta. Zbog toga Vučić i Dačić mogu biti u velikom riziku. Samo je akcija „Sablja“ 2003. godine bila na pragu raskrinkavanja crnogorske mafije u Srbiji. Odlukom Ustavnog suda Srbije, ta akcija je, na volšeban način, prekinuta. Na čelu tog suda je tada bio jedan Crnogorac, inače saborac DPS Crne Gore iz AB revolucije. Kakva „slučajnost“!
U Crnoj Gori se nastoji da se povrati ondašnja politička situacija. DPS će se u narednom periodu javno umiljavati SDP-u i tako će politički preživljavati, a paradržavnim mehanizmima toj partiji će lomiti kičmu. Sve do momenta dok nekako ne postignu politički aranžman sa SNP-om. Za geopolitičkog „tatu“ DPS i SNP su prirodni saveznici, kako međusobno, tako i sa političkim partijama koje su na vlasti u Srbiji. Predsjedniku SNP-a u Crnoj Gori, Srđanu Miliću, je pripremljena zamka.
Da li Zapad sve ovo zna? Zna. A zašto to konačno ne presijeku? Zbog toga što su geopolitički igrači pronašli veoma efikasan mehanizam protiv koga se teško izboriti. Šta je to? To je lobiranje, koje je postalo najopasnija koruptivna mreža, a koja koristi ogromne količine prljavog novca, na koji, nažalost, ni zapadna birokratija nije imuna. Kako sve ovo u Crnoj Gori presjeći?
Građanskim protestima ispred ambasada SAD i država EU u Podgorici, ozbiljno će se upozoriti birokratije tih država. Ovo je spasonosna formula, kako za Crnu Goru, tako i za Srbiju i za Zapadni Balkan. A time i za Evropu. Geopolitičke igre za Evropu, preko Zapadnog Balkana, ulaze u finale.
Bonus video:
