Još dok je Adnan Čirgić bio mala Beba - nije jezička greška, nego gnusna namjera - neđe u proljeće ‘81, u svojoj sobi na Obali Ribnice br. osam, moj osam godina mlađi drugar Balša prvi put mi je pročitao svoje stihove. Na tečnom crnogorskom, nije ni u to doba među normalnim Crnogorcima bilo nikakve dileme povodom imena našeg jezika. Ni nacije, kulture ili crkve. I nijesmo tako samo govorili, slijedeći vlast kao današnji Montenegrini, nego tako i mislili, uprkos vlasti. Prosto, prirodna pojava kao i svaka druga...
Nijesam, od stida pred Balšom, mogla da se pohvalim svojom poezijom. Ali jesam desetkom iz Dijalektologije, koju mi je dao briljantni i strogi profesor Asim Peco. Odgovarala sam na tri pitanja potpuno po bjelopavlićki, on je klimnuo glavom i rekao da je devetka najviša ocjena kod njega. A onda je, neočekivano, postavio i četvrto: “Kažite mi genitiv množine od ruka i ime tog jezika na kojem ste odgovarali”. Kao iz topa, rekla sam ruka - sa čuvenim pogrešnim akcentom za koji na laptopu nemam znak - i jezik nazvala crnogorskim. “Koleginice, Vi naravno znate da je ispravno reći ruku i da se jezik zove srpskohrvatski, ali daću Vam desetku zato što držite do sebe i svog porijekla”.
***
Adnan Čirgić je sad porastao i komotno može da se služi rječnikom velike Bebe. Možda zato što nije imao privilegiju da uči od Asima Peca. Ne Dijalektologiju, to predaju mnogi. Nego poštovanje Drugoga i Drugačijega, čemu mogu da podučavaju samo rijetki, poput mog profesora. Ili nešto starijeg, sjajnog Miloša Đurića. Koji je kolegi sa Muzičke akademije, odbijajući ponudu kolaboracije sa nacistima, rekao: “Lako je Vama, Vi svirate uz diple a ja predajem Etiku”.
Nije Čirgić kriv što ga je godište spriječilo da sluša Đurića. Ali jeste zato što je odabrao da ide tragom Predsjednika i njegovih plaćenih goniča, pridružujući im se u paljbi po Balši i Vijestima. Tako su i laureati prije njega vraćali prvu ratu duga za Trinaestojulsku nagradu, uz koji je obračunata i zelenaška kamata. Pošto se takav zajam uzima samo u velikoj nuždi, nije uspio da primijeti kako režim koji mu ga daje dorađuje neke najzlokobnije metode fašističkog djelovanja.
A možda se samo pravio da ih ne vidi, kao Italijani uoči rata. Njemce da ne pominjem, do logora zasad nijesmo dospjeli. Mada je premijer D.M. ovih dana opasno zaprijetio bodljikavom žicom. Dobili smo 25 kilometara od Mađara, za svaki slučaj...
‘Ajde nekako i da razumijem kad Adnan Čirgić izdvoji Milorada Popovića zbog značajnog doprinosa razvoju crnogorskog jezika. Što će crni profesor - nastava oduzima mnogo vremena a njegoševac opširan - nije imao kad da provjeri lingvistička postignuća u tako velikim i teškim knjigama. Ali da protiv Balše Brkovića sroči onakav činjenični opis u optužnici, e za to u crnogorskom, srpskom, bosanskom i hrvatskom postoji zajednička riječ - hajka. Po naški - besprizorna, za ostale ne znam...
***
Kad god napišem tu riječ čiju je zlokobnu dimenziju najbolje opisao Mihailo Lalić - sva sreća što nije živ, kod Montenegrina bi prošao još gore od Balše - sjetim se one pseće hajke protiv Vanje Ćalović-Marković. Do tada, nezabilježene u Crnoj Gori, iako u masovnim poltronskim akcijama nikad nije oskudijevala. Rekoh li pseća? Neka mi oproste ta dobra stvorenja, bio je to udruženi poduhvat podivljalih uličnih džukaca. Koje ne zaustavlja smještanje u nekakvo sklonište. Samo uspavljivanje. Ne baš totalno, ali epiduralno u predjelu čeljusti bilo bi sasvim prihvatljivo..
Prošle su godine od one čudovišne optužnice, a ja pamtim svaki detalj. Naročito gužve pored trafika, da se ne propušti prilika za kolektivno iživljavanje. Puna bijesa, već na prvoj pokupovala sam sve primjerke i bacila u kontejner. Znam, taj protest je izgledao zaludno, uklonim pet-šest, a već je prodato pet-šest hiljada. Svejedno, produžila sam pješke ka gradu. I isti performans izvodila ispred svake trafike.
***
Pohod je bio uspješan i kroz cijeli centar, sve do posljednjeg kioska kod Pozorišta. Baksuz, nabasala sam na neku žestoku lingvistkinju... Ne dam, dosta vam je jedan, imam samo sedam primjeraka... A onda je počela da se dere, samo što nije iskočila kroz prozorče... Znam ja što vi hoćete, zvaću gazdu, ne dam, narod treba zna što radi ta......
Taman kad je osula po Vanji, prišao je policajac i mirno joj objasnio kako imam pravo da kupim sve što hoću, a ona je tu da prodaje... Ispostavilo se da nema sedam, nego 15 primjeraka. Uz odvratno domunđavanje brojne publike, odšetala sam - sva ponosna kao da sam zaustavila cijelu hajku protiv Vanje - do kontejnera i vratila se da sačekam autobus.
Na stajalištu onaj isti policijac. Prilazi, pokazuje nešto poput značke na grudima i kaže: “Da nemam ovo na sebi i ja bih vam se pridružio. Srećno, pozdravite mi tu hrabru ženu”. Prenosim pozdrav sa zakašnjenjem. I žaljenjem što ljudinu od policajca nijesam stigla da “legitimišem”, pošto je njegov autobus stigao prije moga. Šteta, makar bih znala kome sam zahvalna što mi je vratio vjeru u ljude. Bar nakratko...
P.S. Da je ljudi sve manje, vidjela sam i na protestu ispred RTCG-a. Išla sam samo zbog Vladana Mićunovića, ne dam više ni pet para za nekakve zarobljene medije. Zato što ne znam ko je gori... Oni koji su ostali unutra i neće ni da zucnu od straha za 20 posto plate, gubitak zvanja ili posla... Ili javnost koja ima pravo da zna istinu, ali živa neće da je čuje?!
Bonus video:
