Građanski nogometni klub Dinamo promijenio je ime voljom novih moćnika i političara 1991. godine. Isprva u HAŠK Građanski, a nakon toga Kroacija.
Tuđman i njegova ekipa htjeli su da očiste klub na silu od „komunističke“ prošlosti. Fudbal je poput književnosti, mjesto gdje sila ne pomaže kao u ostalim slučajevima. Ne mogu parama da se pridobiju čitaoci, a ni navijači. Nešto se prima, nešto ne. Za fudbal je potrebno srce, emocije, stav, duh i strast. Zato je i vraćeno klubu koji je simbol Zagreba staro ime Dinamo.
Mnoge, uključujući i autora ovog teksta, obradovala je vijest da će Fudbalski klub Mladost koji nosi to ime od 1992. godine, vratiti staro ime, i da će opet igrači zaigrati pod imenom Omladinski Fudbalski Klub Titograd, ili kako divno zvuči ta skraćenica OFK Titograd. Oni koji tu vide idologiju, kod očiju su slijepi, jer, to ime je pitanje šmeka više nego pukog ideološko-nacionalnog prepucavanja.
OFK Titograd dao je Peđu Mijatovića i Deja Savićevića, i samo da je dao njih dvoje pa bi bilo dosta, ali naravno da nije. Mnogo je momaka iz Podgorice prošlo kroz taj klub, pardon, mnogo momaka iz Titograda. Nego, kad je posrijedi ime, jednom prilikom mi je i Muharem Bazdulj rekao kako bi bilo krajnje šmekerski kad bi se Podgorici vratilo ime Titograd. To je velika tema u kojoj leži čak i turistički potencijal, ali kad nismo uspjeli da „valorizujemo“ (odvratan sinonim za „iskoristiti“ koju uporno forsiraju svi novopečeni političari) brojne rijeke koje prolaze kroz Podgoricu, teško da će gradskim vlastima da dođe iz dupeta u glavu da nešto pametno urade. Da, to bi bio iskorak i kontra svim nacionalizmima (misli se naravno i na crnogorski koji je u zamahu). Jer, pomenuti naziv Titograd jedno vrijeme bilo je poput jeresi, a danas se čak i aktuelna vlast često okoristi pominjanjem Titograda, iako su zaslužni što su usrali sve što su mogli, što su nakitili Ulicu slobode tako da liči na prigradsku divlju pijacu sa nadogradnjom na nadogradnju. Vlast je uzela Titograd, a dali su nam Mugiće i Mugle, parking na Trgu Ivana Milutinovića bio je idealno ružan, ali su ga „nakrasili“ do te mjere da je postao primjer arhitektonskog kiča. Ime su mijenjali, pa nema više Ivana Milutinovića ni u pomenu, nema ni Trga republike, već je sad Trg nezavisnosti. Kao da će često pominjanje nezavisnosti doprinijeti da postanemo manje zavisni ili više nezavisni. Prostakluk vlasti potpuno je nezavisan.
OFK Titograd nema veze sa Titom koliko ima veze sa prkosom, stavom i građanskim duhom u zaletu. Ima veze sa pokretačkom energijom, sa impulsom kulture, slobode i širine. To je pitanje pogleda na svijet. Vratiti klubu ime OFK Titograd dokaz je otvorenosti, takođe i dokaz da ima onih koji su spremni da kažu da se ne stide petokrake sa grba OFK Titograd, već da se tim periodom ponose i diče.
Podgorica ima Ulicu Milana Mladenovića, Bulevar Srđana Aleksića, a sad ima i OFK Titograd. Dovoljno da se zove gradom.
Bonus video:
