Čovjek se u Srbiji mora navikavati na razne stvari.
Na primjer, na siktava bića iza šaltera. Ili na silikonski popunjene dame na skupim mjestima. Ne može previdjeti ni napadnu šminku kojom žene naglašavaju svoj apetit kada kreću u lov. Nisu nesvakidašnje ni kasirke koje se obrecnu na kupca kada neće kesu. Tu i tamo postoje i ljudi koji cijeli bogovetni dan cirkaju lozu sakriveni u najmračniji ćošak lokalne birtije, pa kada kraj njih prođe njegovana dama, kao anđeo iz druge dimenzije zabasao u krčmu da naruči sendvič, oni se spontano prenu iz svog polusna, iz one čuvene duvansko-alkoholne nirvane balkanskog tipa da bi doviknuli kokerovskim glasom: „Gospoja, ´oćeš da popiješ nešto?“ Dobacivanje je uglavnom izumrlo sa osamdesetim, ali ovakvi primjerci prosvijetljenog muškarca ponašaju se u skladu sa običajima davne decenije kada su posljednji put bili trijezni.
U drugom pak lokalu koji radi do jutra nema ni kikirikija. Nisi došao da ga grickaš, već da piješ hranjivo pivo. Prosjakinja kojoj daješ deset dinara - toliko je bio kusur u pekari - prezrivo stavlja novčanicu u džep i kaže da to nije ni za pola kifle. Odeš pred dobro snabdjeven hipermarket da kupiš doručak, a tamo sva svjetla pogašena. Samo nesigurnim rukopisom ispisana cedulja na staklenim vratima: „Nema struje“.
Navikavanje na ljepše stvari ide brže. Porcije u dobrim kafanama su toliko velike da čovjek u Srbiji jedući u stvari hrani i sebe i sve svoje pretke koji gladne duše njemu vire na oči. Vozač tramvaja koji samo što nije pošao skine nogu sa papučice i kaže, kada zadihan uđeš: „Nemoj da se stidiš, brate. Mahni rukom, nije problem, ne žurimo“. Sjediš za stolom sa ljudima koje si maloprije upoznao i skoro sat vremena opušteno razgovaraš kao da ste drugovi iz osnovne škole. Sa majstorom si odmah na ti, sa kolegom na poslu - nakon manje od pola sata. Za to bi ti u Nemačkoj trebalo godinu ili dvije.
S druge strane, stranci su za mnoge tek ovce za šišanje. Ili predmet podozrenja. Ili krivci. Zavisi od situacije. Prodavačica pljeskavice kod pijace na Banovom brdu negdje oko ponoći zaista misli da je stranac sa čujnim anglo-saksonskim naglaskom bogomdana prilika da poveća prihod. Vraća mu osamsto dinara, a dobila je dvije hiljade. Pljeskavica košta dvjestotinjak dinara. Mladić strpljivo čeka sa pljeskavicom u ruci. Onda se nasmiješi i kaže: „Još hiljada“. Prodavačica, bucmasta i sa tanko očupanim obrvama, skoro linijama, bez riječi mu pruži novčanicu od hiljadu dinara. A mladić se učtivo zahvali.
Ili prizor sa granice, negdje na Drini. Izvode mladog Grka, pretresaju ga. Potom pretresaju i njegov ranac. Jedan policajac mu kaže na tucmucavom engleskom da ne može dalje. Vozač autobusa je nestrpljiv. I putnici. Šta će on ovdje, gunđa jedna gospođa. Bakica iza nje kaže da policija samo radi svoj posao, neka pretresa strance, ima danas svašta. Vi biste, bakice, bili bolji kurir za drogu od grčkog studenta, pomisliš. Grk cupka pred otvorenim vratima, govori na tečnom engleskom da ne zna zašto ga ne puštaju. Šta mi pričaš, kaže kondukter. Plači sada. Najbolje bi bilo da te ostavimo.
Vraćaju mu pasoš, priča ima srećan kraj. Zamišljam konduktera, bakicu i gospođu na grčkoj plaži. Tamo im ne bi smetali Grci, već ženice iz Azije koje nude masažu. Ili izbjeglice.
Inače, mi smo gostoljubiv i velikodušan narod.
Po gradovima u Srbiji grafiti sa teškim političkim porukama postali su rjeđi. Čini mi se da prepoznajem i razloge. To što su politički uspaljenici uz strasnu mržnju iscrtavali po slobodnim površinama u gradu sada utipkavaju u neku od društvenih mreža. Tamo je mržnja interaktivna.
Osim toga, u Srbiji vrište naslovi senzacionalističke štampe. Izađeš da prošetaš, dan je lijep, čak nema ni uobičajenog saobraćajnog krkljanca. Ali te zaskoče naslovi sa trafika, saznaješ da Hrvati najviše mrze Srbe, da se sprema neki strašan belaj na Kosovu i šta je jedna starleta opsovala u socio-patološkom okruženju nekog rijalitija. Upravljanje tuđom percepcijom i asocijativnim skokovima jeste ozbiljan posao. Agresivni grafiti su za vulgarne naslove tabloida isto što je pisaća mašina za računar - izvorna ideja sada ima retro šarm jer se razudila i beskonačno ubrzala.
Ipak, najveći napor u navikavanju zahtijeva televizija. Informativa prikazuje predsjednikova rukovanja sa važnim ljudima i rezonovanja o demografiji, Kosovu, budućnosti. Samo što čak i javni servis svoju obavezu pozitivnog posredovanja volje političke većine obavlja suzdržanije od ružičaste televizije koja neukusno otvoreno opslužuje nekoliko gospodara u Beogradu, Podgorici i Sarajevu.
Možda je bolje gledati beskrajna pjevačka takmičenja koja okupljaju jednom polovinom vanbeogradsku Srbiju, a drugom polovinom bosansku provinciju.
U Njemačkoj je alfa mužjak takvog RTL-ovog cirkusa pop-titan Diter Bolen, dok u Srbiji tu ulogu ima turbofolk-diva Jelena Karleuša. Nisam siguran da sam se s pravom radovao što više neću ni slučajno biti izložen insceniranim vicevima nestašnog Bolena. Ovdje gdje sam sada, diva se takođe ne može izbjeći.
Recimo, kandidat čujno jezički smješten u onaj kraj Bosne koji umekšava sve suglasnike, pa svaka čaša postaje ćaša, suočio se prije neki dan sa Karleušinom jezičkom ekspertizom. Ona je ustanovila da se „na bosanskom tako kaže“. Ćaša. Ta je teorija vrijedna koliko i tvrdnja da se na srpskom kaže „sreča“ jer Dorčol tako hoče.
Uzalud sve one peticije o zajedničkom policentričnom jeziku i lingvistički napori da se očuva književni standard. Uzalud pravopisi i rječnici napisani i u Sarajevu i u Beogradu. Kada stotine hiljada ljudi iz Srbije i iz Bosne čuju šta im turbofolkerka ima reći o jeziku onda će rezultat biti izuzetno povoljan za fonetski nepismene mase s obje strane Drine.
Ceca je već ušla u školske udžbenike.
A kada turbofolkeri postanu vlasnici našeg jezika onda će se na bosanskom pjevati: Ona više od kolaća voli ukus dobrog traća. A na srpskom: biče dete sreče.
Bonus video:
