To bi mogao biti zanimljiv crnogorski doprinos novim konceptima visokog obrazovanja.
Dalekosežniji od Bolonje i sličnih stvari. “Ugrađevinarski fakultet”. Tu imamo stručnog kadra taman kao Amerikanci za kvantnu fiziku. Sve doktor do doktora. I nema toga MIT-a ili Harvarda koji bi bio jači. Možda jedino državni univerzitet Ilinoja, sa rektorom Rodom Blagojevićem, ili, kako se već zvaše onaj što je prodavao Obamino mjesto.
Logika ugradnje jedan je od temeljnih principa današnjeg crnogorskog društva. Od toga još je strašnija činjenica da većina ljudi, intimno, tu logiku ugradnje ne samo da razumije već i opravdava.
Gdje se god okrenete – majstori ugradnje. Čitava jedna klasa živi od institucionalizovane ugradnje. Naravno, riječ je o različitom redu veličina, ali funkcionalni princip je isti – od KAP-a, Telekoma i Elektroprivrede, pa do mrvica koje se preko Ministarstva kulture prosipaju za domaće stvaralaštvo, svuda vidite sličnu matricu. Možda Veliko Doba Gradnje nikako ne može da stigne u Crnu Goru dok ne ode Veliko Doba Ugradnje. A ono je postojano kao stara ledena doba.
Moguće da takva logika proističe iz uvjerenja da se značaj i važnost bilo kojeg javnog posla ne mjeri mogućnostima poboljšanja života u zajednici, već mogućnostima ugradnje, odnosno – ličnog bogaćenja. Takva logika je postala toliko dominantna i sveprisutna da je jedan ovdašnji profesor univerziteta svojevremeno izjavio – Ne žurite, pogača je dovoljno velika za sve.
Ovdašnji publikum je naslutio dimenzije raznih ugradnji, domaćih i stranih, kada je, sasvim nepromišljeno, onaj ruski velikaš spomenuo trista miliona uloženih u KAP. Kojih trista miliona? Možda su krenuli iz Rusije, ili otkuda već, ali koliko je od toga stiglo u KAP? Tranzicija je, izgleda, Sveta zemlja vaskolike ugradnje.
Uostalom, svakome normalnome bilo je odmah jasno da onaj viski iz Granda kojim su nazdravljali Milo i Oleg (Deripaska) ne može izaći na dobro. Nikome, osim njima.
A postoje ugradnje i ugradnje... Ne samo u tranzicione privatizacije ili račune koje vam šalju za struju, vodu (600 litara dnevno! Što rade ti ljudi?), ili telefonske usluge. Recimo, Đukanović se tako “ugradio” u crnogorsku nezavisnost da postoje, ne samo partijski aktivisti već i intelektualci koji smatraju da mu je zbog doprinosa obnovi države – sve dopušteno. Na neodređeno vrijeme... Kažu – Milo ima pravo na sve, jer on nam je donio... I znate već tu mantru. Ali, kako među tom populacijom miloljuba ima i pravnih autoriteta, neobično da im nije palo na pamet da se sve to pravno reguliše, pa da se donese neka uredba ili nešto slično – Milo ima pravo na sve, ali, da se čitava stvar oroči. I da znamo – do kada. Čerčil je za Englesku dobio Drugi svjetski rat i odmah nakon rata izgubio izbore. Kako su nezahvalni ti Englezi... Da je on bio umjesto starog dobrog Vinstona, Milo bi još sjedio u Dauning stritu 10. Na račun pobjede nad Hitlerom. Ako je on pobjedu nad Slobom ovako naplatio, zamislite kako bi se tek ugradio u pobjedu nad Hitlerom. Zaboravio bi se drug Tito...
I SDP-ova “principijelnost” ima elemente “ugradnje”. Kako drugačije doživjeti “principijelnost” koja se javlja samo ako je povrijeđen neki interes SDP-a. Odnosno, da je izglasan zakon o policiji, Skupština ne bi raspravljala o KAP-u i Telekomu. “Principijelnost” ima smisla samo ako je kantovski rečeno “bezinteresna”. Onaj ko je principijelan samo kada mu stvari ne idu po volji, nije principijelan već – beskrupulozan.
Stara trgovačka istina kaže da među prodavcima postoje dva tipa lopova. Prvi mjeri pogrešno, pa vam naplati kilogram, a proda devetsto pedeset grama nečega, a postoji i drugi tip, koji ne mjeri pogrešno, već je vagu namjestio da pokazuje kilogram kada je samo devetsto pedeset grama na tasu. Ovaj drugi tip formalno ne zakida, ali on je mnogo veći i opasniji lopov... Jer on sistem podešava tako da legitimizuje njegovu krađu. A još i ne izgleda kao lopov, već kao uzoriti trgovac.
Antropološki pesimist bi na ovakva razmatranja rekao – ok, a kad u istoriji nije bilo tako. Iako to nije opravdanje, u praksi (medijskoj, intelektualnoj, političkoj) tako funkcioniše. Tako da nerijetko obrazovani ljudi bježe u tu vrstu retorike kada žele namignuti moći. Kao da se hoće reći – ok, vi budite ogavni, a ja ću naivne moraliste otkačiti pričom – a koja moć u istoriji nije bila ogavna. To je model polagane predaje naših intelektualaca...
A Rusi? Nekada slavna pjesmica Nas i Rusa trista miliona, u postmoderno vrijeme dobila je nove i intrigantne konotacije. Nama od Rusa trista miliona? Ili Nema od Rusa trista miliona? Samo jedna od ove dvije verzije je tačna. A kada saznamo koja, znaćemo ko se i kako - ugradio.
Bonus video:
