Od najrđavije vlasti, jedino je gora ona nesmjenljiva. Vjerujem da su moji dosadašnji tekstovi mogli biti savjet onima koji bar neke stavove i ocjene prihvataju, upozorenje onima koji to nijesu u stanju, ali, i kao optužnica onima koji nastavljaju srljati. Vrijeme je to tako potvrdilo.
Razumijem one kojima je neprihvatljiva moja višegodišnja javno iznešena tvrdnja da je neoliberalni kapitalizam brutalan, vulgaran i neodrživ, te da su organizovani kriminal i korupcija gornji oblik ugrožavanja čovječanstva i time postali gornje geopolitičko sredstvo. Efikasnije čak i od onog nuklearnog. Nema razloga za satisfakciju, činjenica da ovo počinju javno izgovarati relevantni subjekti međunarodnih odnosa. Razumijem i one kojima je neprihvatljiva moja tvrdnja da su mafijaški „generalštabovi“ danas osposobljeniji od onih armijskih, koji su, uglavnom, postali najobičnije masno tkivo pogodno za zloupotrebe.
Ima li kraja bezobrazluku u svađanjima Srba i Crnogoraca? Ima li kraja bezobrazluku u odnosima Srbije i Crne Gore? Nasljeđe varvarstva, vjerska zatucanost, religijsko trovanje, usud, ili nešto peto? Otvorimo jedan (za razliku od uobičajenog) drugačiji ugao posmatranja ovog problema. Patriotizam se definiše kao gornji odnos između države i njenog građanina. Po modelu vojnih štabnih ratnih igara, modelujmo jednu „igru“. Pri tome, priznajmo sebi iskreno ono što vidimo i zaključimo. Pretpostavimo u ovoj „igri“ da se u Srbiji ili u Crnoj Gori (nedajbože) desi rat. Modelujmo snage koje bi učestvovale u „odbrani“ ovih zemalja. Ko ovo ozbiljno analizira, doći će do zaključka da bi se većina mladih ljudi (koji su inače najbolji dio svakog društva), iz razno raznih razloga, iselila iz zemlje. Oni ne bi pristali da ratuju za bilo koga ili za bilo šta. A ko bi bio najbučniji da životima i prsima treba „braniti“ zemlju. To bi bili neofašisti, šovinisti, nacionalisti i mafijaši. A koga bi njihov „generalštab“ gurao u prve borbene redove? Godinama zarobljeno pučanstvo. Zar ovo nije alarm za uzbunu? To je najsigurniji pokazatelj da istinski patriotizam (u obje države) nema svoje prirodno i društveno izvorište, a koje se očituje zadovoljstvom građana svojom državom. Obje države su decenijama pod kontrolom (nevojnim sredstvima) ruskih okupacionih snaga. Poslije svake (pa i ove) štabne ratne igre, valja napraviti analizu. Jedno od pitanja koje traži odgovor je: „Zašto se Srbi i Crnogorci tako bezobrazno svađaju?“. Analiza bi dugo trajala, ali, nemam dilemu da su i u Crnoj Gori i u Srbiji „generalštabovi“ organizovanog kriminala i korupcije većinu građanstva preoteli od države. Nacionalizam, šovinizam, neofašizam i „velika“ identitetska pitanja su (uz pomoć zatucanog pravoslavnog klera) samo oružje kojim mafije (kroz paradržavno djelovanje) drže u zarobljeništvu i narod i teritoriju i granicu i vlast i ustavno-pravni poredak. To jest, državu! Zaključak analize je jednostavan – i Crna Gora i Srbija imaju veoma jake paradržave, koje su, inače, u potpunom bratstvu i jedinstvu. „Dva oka u glavi“ su. Nasuprot tome ono malo od država (što je još uvjek ostalo) razdiru se međusobnim svađama.
Nekoliko naznaka o Crnoj Gori. Prije isteka sto dana aktuelne vlade (a kasnije isto ponovio), premijeru Lukšiću sam javno sugerisao imena lica koja treba odmaknuti od državnih funkcija. U otvaranju prvih afera neki se već koprcaju. Zanemaruju da će se otvorti ama baš svaka. I ovo nije ključno pitanje ovoga teksta. Premijeru sam dao javnu podršku iz mnogo razloga. Ali, uzalud potrošeno vrijeme sada nameće potrebu postavljanja premijeru dodatnih pitanja: „Da li je svjestan da u zemlji egzistira i država i paradržava? Da li je svjestan da se stub paradržave nalazi u vrhu DPS-a? Da li je svjestan da će upravo njega (koji predstavlja mladog, obrazovanog i još uvijek neokaljanog Crnogorca) potrošiti, prosuti, i na kraju progutati, upravo paradržavni monstrum? Da li je svjestan da je taj isti monstrum potrošio najveći broj upravo mladih ljudi Crne Gore? Da li je svjestan da se ta politička i društvena DPS nakaza vraća u svoje (nacionalističko, šovinostičko i neofašističko) stanište odakle je devedesetih godina i potekla, a o evroatlantskim integracijama (radi maskiranja) još uvjek bučno priča? Da li je svjestan da će građanski spontanitet ustati u odbranu države od paradržave? Da li je svjestan da je afera „Listing“ namijenjena upravo njemu, kao opomena da se disciplina „generalštaba“ mora sprovoditi? Da li je svjestan da je privođenje pravdi monopol koji pripada samo državi, a da tek puko hapšenje (bez sudskog epiloga) najčešće radi paradržava? Da li je svjestan da po funkciji upravo on treba da personifikuje državu? Da li je svjestan da je za Crnu Goru bolje smijeniti dvodecenijsku vlast, nego li da se desi narodni „linč“ nekih njenih gardista? Da li je svjestan da mu je suđeno da se (kako god da postupi) „svojima“ mora zamjeriti bez oprosta? Da li je svjestan da će oni, koji su u zemlju uveli okupacione snage, morati odgovarati za veleizdaju? Da li je svjestan da je egzekuciju nad Crnom Gorom, u ime okupacionih snaga, izvršilo nekoliko „odabranih“ porodica? Da li je svjestan da će svi oni, koji brane politiku kontinuiteta, „poginuti“ od te same politike? Da li je svjestan da ga iz svega ovoga ne može poštedjeti ni ostavka koju bi eventualno dao?“.
Javnu političku podršku dao sam premijeru, jer sam u njemu vidio šansu za nov politički tip, kakav je Crnoj Gori itekako potreban. Ako paradržava dobije i ovu bitku, onda bi Lukšić ostao i politički i moralni arhetip, kakav Crnoj Gori uopšte nije potreban. Biti ili ne biti (za Lukšića) pitanje je sad. Najbolji odgovor na (za njega sudbinsko) pitanje će biti ako potpuno razočara veći dio (još uvijek) njegovog DPS-a. Treba da zna da i onaj dio zdravog tkiva nema malu snagu.
Savjet, upozorenje ili optužnica? O odlasku u društveni i politički raj ili pakao, Lukšić odlučuje danas!
Bonus video:
