Ogorčenje je ključna riječ našega vremena. Dok gledam snimke kako u okolini Vol strita hapse Naomi Volf, pokušavam zamisliti kako ovdašnja policija na nekim sličnim protestima hapsi nekoga od crnogorskih intelektualaca. I ne ide mi baš najbolje. Nažalost, ovdje bi, kako sada stvari stoje, bilo lakše zamisliti kako intelektualci hapse neistomišljenike. Toliko su predani (u) službi.
Uostalom, kad pročitate neke od tekstova ovdašnjih patriotski usmjerenih intelektualaca izgleda vam da je optužnica napisana, a da će odmah izaći na ulice da hapse. A gdje su ogorčeni? Kuliraju u kafićima. Uostalom, primijetio sam da mnogi domaći pisci i intelektualci sa zadovoljstvom prihvataju ideju angažmana kada su meta kritike recimo političari iz Srbije ili Hrvatske, ali im, pri prelasku na domaći teren, ta energija naglo čili, pretvara se u nešto nalik pjevu pudlica...
Zaista, živim u mračno vreme!, tim stihom počinje Breht svoju veliku, antologijsku pjesmu (a on je uglavnom pisao baš takve) koju danas u rubrici Antologija poklanjamo čitaocima Arta. Ako i oni imaju osjećaj da “žive u mračno vrijeme”, neka im to samo kaže koliko je poezija nadvremena, ali, još jedan ugao gledanja mogao bi biti zanimljiv: Breht je davno živio – a današnji pjesnici više ne pišu ovakve stihove? Ili, naprosto, ne znamo za njih? U oba slučaja riječ je o razornoj dijagnozi. I za poeziju, i za naše (mračno) vrijeme.
Bezazlena reč je glupa. Bezbrižno čelo / Znak je neosetljivosti. Onaj ko se smeje / Samo još nije primio / Užasnu vest, nastavlja pisac Opere za tri groša i Galileja.
Da li današnjeg čitaoca mogu uznemiriti stihovi: Kakvo je to vreme u koje je / Razgovor o drveću gotovo zločin / Zato što podrazumeva ćutanje o tolikim zlodelima! / Zar onaj što tamo mirno prelazi ulicu / Zbilja nije kod kuće za svoje prijatelje / Koji su u nevolji?
Ne znam da li “ogorčeni” diljem svijeta na svojim skupovima čitaju poeziju – nekada je to bilo i normalno i vrlo efektno – ali ova Brehtova pjesma prijala bi ogorčenom uvu. Na koncu – kako je glavnina bijesa upućena prema bankama i internacionalnom bankarskom bratstvu ne zvuče li danas istinitije nego ikad one Brehtove riječi da nije lopov onaj koji pljačka, već onaj koji osniva banku?
Danas, čak i smrt diktatora ne liči na kraj diktature. U simboličkoj dimenziji – Libijci su svog diktatora ubili kao psa. Ali, njihova radost djeluje krajnje naivno. U dimenziji realnog - svog sljedećeg i vjerovatno dugovječnijeg diktatora nikada neće moći da se riješe na taj način. Naftni konzorcijum ili multinacionalna kompanija ne mogu se ubiti kao pas.
Crnogorski studenti namjeravaju uozbiljiti svoje proteste. (Il, priginjem se ispraznim nadama, kako bi to rekao jedan drugi genijalni pjesnik, K. Kavafi.) Samo neka umjesto holova “okupiraju” trgove – holovi su u biti toliko bezazleni da među studentima možete vidjeti čak i univerzitetske stubove režima. Što će tu mentor Bob Roka? Možda je dobio zadatak od magistra da razvodnjava retoriku protesta. Kada vaš glas odjekne trgovima, gospodo studenti, teže će im biti da vas pretvore u borce za toplu vodu.
Pošto je, u principu, mnogo teže doći do slobode nego li do tople vode – nazovite stvari pravim imenima. Kad pročitate ovu Brehtovu pjesmu, shvatićete da možete bar to.
Putevi su u moje vreme vodili u močvare. / Govor me je odavao dželatu. / Malo šta sam mogao. Ali bi vlastodršci, / Nadao sam se, sedeli bezbednije da mene nije. / Tako mi je proteklo vreme / Koje mi je bilo dato na zemlji, veli Breht.
A kako protiče vaše vrijeme koje vam je dato na zemlji?
Bonus video:
