Ponuda

„Bilo bi nevaspitano odbiti takvu ponudu", kazao je nedavno crnogorski diplomata objašnjavajući zašto napušta posao ambasadora i prelazi na drugi posao, daleko od diplomatije.

Moram priznati da mi je ova izjava bila zanimljiva. Ne samo zato što spada u rang gafova za anegdote, već i što na jedan način saopštava neke vrlo tačne i jasne stvari. Iako njen autor svakako to nije želio. Izgleda mi daje čak autoru bilo važno, daje to jedan od važnijih nivoa njegove motivacije da iskaže ovako što želja da izazove zazubice čaršiji.

Da od Donje Gorice do Maslina jednodušno odjekne Kakose uvalio, kralj... Intonirano je kao da Eto ih Roberto Karlos javno saopštavaju zašto su odlučili da pređu u Anži iz Mahačkale, ruska republika Dagestan, treće skretanje nakon Posljednjeg Ništa... Ali - novac je toliki da se nije moglo odbiti.

Ta intonacija je odabrana sa željom da se zamagle pravi razlozi za ovaj transfer snova koji će, valja se nadati, savremena evropska diplomatija ipak preživjeti. Po svemu sudeći ambasador je boravio u Zagrebu, taman koliko Eto i Roberto Karlos u Mahačkali. A učinak mu je bio otprilike koliko i Perici Ognjenoviću, svojevremeno u Realu.

Ah, što je to tačno i jasno u ovoj izjavi. Prvo poredak stvari. Novac je iznad svega. Kakve počasti, kakva diplomatija, kakav ugled novac je uvijek razlog u društvenom miljeu iz koga dolazi ova izjava i njen autor. Uostalom da h je nevaspitanije odbiti ponudu moćnog biznismena, ih diplomatsko služenje sopstvenoj državi? Čim je autor potegao "vaspitanje" mora da su pravi razlozi krajnje nevaspitani.

Postoje, eto, ako nije nepatriotski to primijetiti, i diplomatske službe, ne samo po svijetu, već i u okruženju, gdje mentalni profil diplomate unekoliko odudara od ovih naših, pokazanih između ostaloga i jednom ovakvom izjavom, i njenim relativno normalnim prijemom u javnosti. Drugdje su diplomate pisci, ugledni profesori, prepoznatljivi intelektualci i javne ličnosti.

Jasno je osjenčen i kontekst. Naime, ovakvom formulacijom se priziva jedna od najslavnijih replika iz Kuma (Kopolin film, Puzov roman). Bila je to ponuda koju nije mogao da odbije, rekao bi obično don Vito kada ga upitaju, kako je uspio nekoga ubijediti da, ipak, učini po njegovoj volji.

Stvar se i pojašnjava, konsiljere ih neko iz vrha porodice objašnjava kako je jednom kum učinio uslugu svom kumčetu, pjevaču Džoniju Fontejnu (drsko sličnom Frenku Sinatri) i oslobodio ga nepovoljnog ugovora sa menadžerom. Pred čovjeka su postavili papu koji treba da potpiše, i istovremeno mu uperili pištolj u glavu. Don mu je objasnio za nekoliko trenutaka na ovom papiru biće ili tvoj potpis ili tvoj mozak. Čovjek je mudro odabrao, a don je jezgrovito objasnio da je to bila ponuda koju nije mogao da odbije.

Ambasador koji odabere da referira na ovakav kontekst svakako nije rođen za diplomatu. Ovakav gaf ga možda preporučuje za televizijskog voditelja tamo ovakav način mišljenja diže gledanost, ali svakako ne za diplomatiju.

Ovakva izjava jasno, nevažno da li je to namjera ih nije (a ovdje sigurno to nije bila) upućuje na mafijašku aksiologiju elite kojoj ambasador (u pokušaju) pripada. I to je ono što bi trebalo da izazove jezu, ih smijeh, u zavisnosti od vašeg svjetonazora... Novac se ne odbija. Naravno.

No, izgleda da čitava priča može imati kraj unekoliko različit od duha i konotacija one, već slavne izjave. Nije valjda da će ambasador iz Zagreba završiti u KICu? Možda je i to nepristojno odbiti? Ili se sprema neka druga akcija, gdje bi ovakav način razmišljanja bio poželjan. Kakav specijalni zadatak od dona.

Iskreno sam se začudio kada sam shvatio da Cma Gora nema ambasadu u Pragu. Ne znam ima li to kakve veze sa prethodnom diplomatskom pričicom, ah, meni sve to, priznajem, izgleda kao da ide iz iste pameti... Najveća svjetska zbirka dokumenata o Cmoj Gori nalazi se u Pragu.

Još malo simboličkih razloga: bez nekih znamenitih i simpatičnih Čeha naše znanje o crnogorskom XIX vijeku bilo bi tanušno... Čermak, Kuba, Rohlena... I mnogi drugi. U Pragu su demonstracije za nezavisnu Cmu Goru 2001. okupile više ljudi nego što ste tada mogli sakupiti u Cmoj Gori.

Uzgred, da ovu vlast zaista zanimaju identitetska pitanja sigirno bismo imah ambasadu u Pragu prije nego u Dubaiju. Činjenica daje Dubaji (recimo) dobio prednost u odnosu na Prag jasno objašnjava koja pitanja su važnija za ovu vlast. I dok domaći patrioti izgaraju, don i njegovi znaju zašto se igra ta predstava i koji efekat se očekuje. A dobrovoljaca-epizodista ima koliko god treba - ko savjetnik, ko funkcioner, ko direktror... A ako gdje zapne, uvijek ima rješenje ponuda koja se ne može odbiti.