“Onaj ko ne pokaže ličnu inicijativu, ima male izglede da postane član EU. Svako mora sam da se potrudi. EU ne može da nosi teret zemalja-kandidata. Ne, one same moraju da dovedu stvari u red.” Predsjednik Evropske komisije Žan-Klod Junker nakon posjete Zapadnom Balkanu
Novu etapu EU integracija Crna Gora je dočekala sa kršenjem Ustava iskazanom u sukobu interesa od strane ministra evropskih poslova i ambasadora u stalnoj misiji pri EU. Nekada prvog čovjeka našeg EU integralizma, koji je često “ograničavao upotrebu podataka”, privremeno će odmjeniti njegov kolega iz Vlade Crne Gore, koji je aktuelni ministar pravde i ujedno potpredsjednik Vlade za politički sistem, unutrašnju i vanjsku politiku, kao i član 18 radnih tijela. Možda ovo i ne treba da čudi, jer on slijedi primjer svog premijera koji je na čelu 5 radnih tijela. Iako navedeni javni funkconeri nijesu jedini članovi Vlade sa ovakvim angažovanjem, u državi od oko 4.500 funkcionera najavljuje se, povodom jačanja kadrovskih kapaciteta za evropske integracije, novih 249 mjesta u institucijama. Sumnja da će i ova kadrovska kombinatorika biti obuhvaćena najavljenom racionalizacijom javne uprave, manje je značajna od sumnje koju će njena realizacija izazvati. Konkretno, ako i njena primjena ne umanji postojeću praksu akumuliranja funkcija, onda je nesporno da je proces pristupanja EU strukturalno pogrešan.
I sama izvršna nadležnost EU nastoji da izbjegne koncentrisanost ovlašćenja u rukama jedne grupe nosilaca funkcija. Podjela odgovornosti između različitih javnih funkcionera, kao i različitost sastava radnih tijela izvršne vlasti - komisija i savjeta onemogućava zloupotrebe javnog ovlašćenja. Predstojeća javna rasprava, ako je uopšte i bude, oko Nacrta zakona o državnoj upravi potvrdiće ili otkloniti bojazan da će i nova struktura i organizacija državne uprave nastaviti sa nesavjesnom praksom starješina organa i predsjednika radnih tijela. Uz ovo, i dosadašnju primjenu Zakona o tajnosti podataka i kršenje odredbi Zakona o slobodnom pristupu informacijama, nije preteško zaključiti da je jedan od najznačajnijih spoljnopolitičkih prioriteta veoma kontrolisan i netransparentan proces.
Stoga, poziv premijera upućen predstavnicima civilnog sektora, da aktivno učestvuju u kreiranju javnih politika, nema nikakvu svrsishodnost ako izvještaji sa preciznim podacima o stanju u oblasti reforme pravosuđa, borbe protiv korupcije, ljudskih prava, policijskog postupanja i borbe protiv organizovanog kriminala nijesu dostupni javnosti.
Promovisana strategija za Zapadni Balkan nije samo najavila povećanje pretpristupne pomoći, shodno napretku reformi, i mogućnost učestvovanja zemalja-kandidatkinja u procesima planiranja na nivou EU. Najavljena je i nova metodologija u izvještavanju o napretku koja će imati mjerljivije pokazatelje i, za razliku od dosadašnje, imaće razrađeni mehanizam sačinjavanja uporednih tabela za cio region. Vjerovatno će biti obraćena i veća pažnja na preciznost informacija koje se dostavljaju, tako da će Evropska komisija proširiti informacijski osnov i poboljšati analizu administrativnih izvora. Koliko će i sve ovo biti efektno?
Svi evropski mediji i tink-tank organizacije koje se bave integracionim pristupom zemalja Zapadnog Balkana, smatraju da je EU usvajanjem nove strategije na indirektan način priznala da je njen raniji odnos prema Balkanu bio površan i nedovoljno sistematičan. U slučaju Crne Gore proces pridruživanja EU nije, iako je to glasno promovisano, donio ekonomske blagodeti našem prostoru. Statistički “pokrivana” legislativa u sebi nikada nije imala analizu sprovođenja usvojenih zakona. Naprotiv, briselska administracija nije u Crnoj Gori “primjećivala” privredni sunovrat, ekološku devastaciju, kriminalizaciju društva, ponovnu pojavu šovinizma, demografski pad… Ali, sada aktuelno poimanje budućnosti jugoistočne periferije EU ukazuje da nijedna zemlja ne ispunjava Kopenhaške kriterijume, da imaju ozbiljan problem sa konkuretnošću na zajedničkom tržištu i nerazvijenošću privatnog sektora, kao i da sve imaju “favorizovanje politički povezanih lokalnih podizvođača”. Čak su i banke sa sjedištem u zemljama EU svojim zelenaškim kamatama poprilično osiromašile ovaj region.
Shodno ovome, aktuelizacija euroskepticizma neminovna je i u Crnoj Gori. Ona je tokom proteklih desetak godina lagano navirala kroz rusofiliju, neosmanlizam i kineski investicionizam, ali je zapravo najviše stvarana samim načinom pridruživanja EU. Izvedeni termin za balkanoidne demokratije, stabilokratija, najbolje ilustruje dosadašnji produkt procesa evropskog pridruživanja - stabilnost regiona utemeljena je na uvažavanju političkih elita čije je djelovanje bilo, i dalje jeste, u suprotnosti sa osnovnim vrijednostima same EU.
U slučaju Crne Gore, nakon toliko pozitivnih izvještaja o napretku, nemamo jasno definisane institucije, kao i određena pravila koja uređuju odnose između njih i unutar njih samih. Čak se, i nakon svega, u javnom diskursu osnovano sumnja da Agencija za sprečavanje korupcije i Specijalno državno tužilaštvo služe za unutarrežimska obračunavanja. Građani i interesne grupe ne mogu ostvariti svoje političke želje, jer naš politički sistem skoro i ne razmatra građanske inicijative, a imaoci legitimiteta su političke stranke, a ne građani. Zbog ovog, kolektivne odluke našeg sistema nijesu mogle usloviti pravičnu distribuciju ekonomskih resursa i promovisanje pravih društvenih potreba i vrijednost. Na kraju, “povratna sprega” ovako podržavanog, i ovakvog sistema, kod građana će usloviti da pasivni optimizam lagano ustupi mjesto drugačijem, a poznavajući nas, možda i brutalnijem sagledavanju stvarnosti.
Bonus video:
