KOVERTA, januar - Znali smo kakvi su, ali sad imamo pouzdane dokaze i iz njihove arhive. Ako ni ovoga puta ne izađemo na Ulicu, onda je depees zaslužio da vlada još 30 godina. A Ulica zaslužuje veliko početno slovo zato što je jedina institucija u Crnoj Gori koja (još) nije pod apsolutnom kontrolom depeesa...

Objavila sam ove tri rečenice na fejsbuku, uz poruku - vidimo se na Ulici. Bio je to izraz nemoći jednog običnog ljudskog bića koje ne priznaje poraz. Iako taj poraz traje punih 30 godina, s tendencijom da odlukom većine podura još toliko...

***

PREDSJEDNIK, februar - Jeste li u inostranstvu imali firme ili račune? Ne, nigdje na kugli zemaljskoj...

Da li ste imali firmu na Kipru? Jesam, ali...

Da li ste svjesni da ste upravo izrekli neistinu? Ne, to su gluposti o čemu me pitate...

Jeste li imali firmu, prije minut ste rekli da nijeste? Jesam, ali kao da nijesam...

Ali, ovo su zvanični dokumenti kiparskog državnog registra?! To su sve gluposti...

Zbog čega ste rekli neistinu? Pitate me 2019. da li je 2006. negdje postojala neka firma...

Koliko to imate firmi kad ne možete da se sjetite ove? Imate li još koju na Kipru? Ne, da ja znam...

Predsjedniče, kolika je bila kamata na milion i po kredita u Pireus banci? Ne znam, zar mislite da je to važno...

Važno je, platili ste stotinu hiljada eura! Vjerovatno, ne znam...

Koliko to imate imate novca kad se ne sjećate kamate od sto hiljada? Mislim da ste nasrnuli na tih sto hiljada i da to nije tačno...

Tačno je, piše u dokumentu Vaše firme.

Ne piše jedino čemu toliko zaobilaznica i kružnih tokova na putu do kredita: Ničiji prijatelj iz Zete - grčka banka i britanska filijala - crnogorski biznismeni - njihova gotovina iz inostranstva - ponovo D.K. ali ovoga puta sa Kipra - novac prijatelja pod njegovim imenom ali samo tehnički - opet grčka banka i britanska filijala - kredit - kupovina akcija - prodaja i - prvi legalni milion za Predsjednika.

***

SUĐENJE VIJEKA, mart - Sve je počelo potpuno šašavo - dvojica Srba iz Crne Gore angažovala su dvadesetak Srba iz Srbije da pobiju glasače Demokratskog fronta čim ta većinski srpska koalicija pobijedi na izborima.

Toliko je bilo ozbiljno da je Predsjednik prespavao udar na državu, premijer se tek sjutradan nakačio na portale, a vojna ministarka nikad nije obaviještena o pokušaju terorističkog napada na zemlju koju je dužna da brani.

Malo je ko tog 16. oktobra 2016. umio da nasluti kako će se ova lakrdijaška priča završiti - ulaskom Crne Gore u NATO.

Noseći stub cijeloga projekta, drvosječa, trgovac knjigama u armi-šopu i osuđeni ubica Aleksandar ili Saša Sinđelić, zabavljao je sebe i one koji su se pravili da mu vjeruju krvavom bajkom u sudnici.

Da je lagao, priznao je konačno i sam.

Polovina Crne Gore znala je to od početka. Ne zato što je oduševljena politikom Andrije Mandića, niti zbog toga što je zaljubljena u Milana Kneževića. Nego zato što je bilo - očigledno.

***

VLADIMIR JOKIĆ, april - Koliko veliki razlog mora postojati da bi se učinak mučnih i napornih pregovora - Sporazum o budućnosti - srušio za jedan dan...

Je li taj mladi opozicionar ubio nekoga? Nije, kažu esdepeovci...

Vlast jeste makar onih 200 na ratištu, pa su joj progledali kroz prste.

Je li ukrao koji euro? Nije, kažu esdepeovci...

Vlast jeste, milione, pa su je održavali skoro dvije decenije.

Na smjenu kotorskog predsjednika nijesu mogli da pričekaju ni tri mjeseca...

***

ODUPRI SE, maj - Čitam već sedmicama prigovore pokretu, mnogo je mana nađeno, naročito vođama protesta. Nemam pravo na prigovor, iako nikad nijesam vjerovala da je glas naroda glas boga...

Smeta mi samo jedna rečenica, koja se uporno ponavlja ne samo na društvenim mrežama, nego i u izjavama stranačkih prvaka:

- Nećemo više dolaziti da vas podržavamo - pročitam bar dvadesetak puta dnevno...

S takvom sviješću i ne treba. Ako nakon tri decenije torture, pljačke i prevara punoljetnim osobama još treba objašnjavati da se na proteste ne dolazi zbog organizatora nego onoga zbog čega se organizuju, onda Crna Gora stvarno zaslužuje ovakvu vlast.

***

PRAVOSLAVLJE, jun - Sjećajući se predratnih dana, kad je sveštanje jama i nošenje kostiju budilo osvetničke nagone pod maskom religijskih obreda, dođe mi da bez redigovanja objavim što mislim o razbuktalom pravoslavlju u zemlji u kojoj svakoga dana gledamo kršenje bar devet od deset božjih zapovijesti.

Krst o vratu nose i dokazani kriminalci, u Svetoga Vasilija kunu se i oni koji su odavno oboljeli od hroničnog lopovluka, a dječja svađa ispred škole završava se zakletvom: “Ubiću te, Ostroga mi”...

Jeste, zakon je urađen naopako, ali pod ovom vlašću drugačije nije ni moguće.

A vlast će potrajati i biti još gora. Sve dok davno preminuli sveci budu okupljali više građana nego živi borci za slobodu...

***

TZV. JAVNI SERVIS, jul - Najbolji đaci balkanske ratne škole laži, čast izuzecima koji su blagovremeno uklonjeni, bili su novinari TVCG. Ne znam koliko je đaka tih ratnih đaka sad u tzv. javnom servisu, ali matrica je ista kao ‘91.

Nikad i ni po koju cijenu ne izložiti sumnji ono što kaže vlast. Nema provjere, nema pitanja, nema istine druge strane...

Novinari diskretni do bola, njihova pitanja posljednji put su se na TVCG mogla čuti tačno prije godinu dana. Kad su smijenjeni Andrijana Kadija i Vladan Mićunović, nakon što su iz Savjeta protjerani Goran Đurović i Nikola Vukčević...

A ni u novinarskom kodeksu ne piše da je prilikom izvještavanja obavezna i upotreba mozga...

***

PATIKA IVANA STAMBOLIĆA, avgust - Način na koji je taj mudri političar pročitao Memorandum SANU - kao “nekrolog Jugoslaviji” - čuvao je nadu i za Srbiju i za SFRJ ucijelo, istina samo do Osme sjednice. Kada je, kako je kasnije objasnio, “podignut poplavni talas nasilja i krvi”...

Nikad neću razumjeti da još postoje ljudi koji se dive tom “poplavnom talasu”.

Bez namjere da potcijenim bilo koju pojedinačnu ili kolektivnu žrtvu, najstrašniji simbol politike Slobodana Miloševića i svih koji su ga ikad podržavali jeste patika Ivana Stambolića.

Samo je ona pretekla ucijelo iz živog kreča, dok se polovina Balkana u njemu još koprca...

***

EKOLOŠKI PROTEST, septembar - Korupcija je i Sinjajevina! Ljudi neprodatog obraza ne bi se onako sprdali sa sirotinjom koja od nje živi. Jedanaest koza, ha, ha, ha... A tek ona krava, da crknu od smijeha...

Korupcija su i male elektrane. I velike koncesije. I bušenje ispod mora. I Tara koju prekopavaju zbog auto-puta...

Kako je izgledala pobuna protiv toga? Stotinak ljudi izašlo je da digne glas. Nijesu mogli, radni je dan, kazniće ih šef.

Hoće li izaći neradnim? Neće, udobnije je ostaviti 80.000 tragova ispod snimka na portalu u jednom danu, nego svakoga dana u istom broju biti na Ulici.

I to najmanje godinu! Samo u toj varijanti neće nam i narednih deset obavezna lektira za odrasle biti: Jesi mu ti dava’ pare, brate? Ada jesam, ka’ nisam!

***

NOBEL ZA HANDKEA, oktobar - Ja sam pisac i ostavite me na miru, ne postavljajte mi politička pitanja - pravio se ovih dana pomalo lud i Peter Handke.

Tačno, jeste pisac, zato je i dobio Nobela. Opravdano, kažu oni koji se dobro razumiju u poeziju.

Jednako je, međutim, opravdano da ga oni koji se imalo razumiju u novinarstvo podsjete kako je devedesetih bio i previše voljan da odgovara na politička pitanja.

- Nemam mišljenje o Slobodanu Miloševiću, nikad ga nijesam podržavao. Nikada nijesam razmišljao o Srbima kao pravim žrtvama rata - citirali su mediji još jedan zakašnjeli demanti.

I uz to priložili desetine stranica njegovih ratnih putopisa u kojima se desetinama puta ponavlja upravo to o čemu “nikad nije razmišljao”...

***

NON PAPER, novembar - Razumjeli smo prvi zahtjev - potvrđuju iz depeesa - i nama je po volji, pristajemo na jačanje pravne države. Ali, samo dok goni naše političke protivnike...

Kakvo korumpiranje funkcionera stanovima? Jedan kvadrat - jedan glas, to je samo unaprijeđeni oblik jedine predizborne kampanje za koju znamo. Divili su se iz Brisela njenim rezultatima duže od dvije decenije.

A Sreten Radonjić? Neće više voditi Agenciju za jačanje korupcije. Nego Agenciju za sprečavanje pristupa informacijama o toj korupciji...

***

MIRIS RATA ZA MIR, decembar - Prošle sedmice zaudaralo je skoro kao ‘91, iako partneri ovoga puta nijesu na istoj strani. Posvađali su se iz istih razloga koji su ih prije tri decenije ujedinili - zbog imovine i moći koja uz nju ide.

Vlast i Crkva dovodile su retorički rat do usijanja, ali nikad nijesu prešle granicu sa koje ne bi mogle nazad. Zato što je crkvena imovina sticana vjekovima na isti način kao i depeesovska tokom tri decenije - otimanjem od podanika...

Uprkos povremenoj neslozi - stvarnoj ili prividnoj, svejedno - mitropolit je prisluživao gospodaru kad god je zatrebalo...

Glasno je stao uz njega prilikom izbora za Predsjednika 1997. i još glasnije zaćutao neposredno pred referendum 2006. godine.

Ne vjerujem da još tada nije znao kako nakon obnove crnogorske državnosti slijedi i obnova Crnogorske crkve.

A kakva će ona biti, odlučiće mitropolit i gospodar u srećnoj Novoj. Koju bih rado poželjela i ostatku Crne Gore kad joj već ne bih vidjela kraj.

Godini, ne državi, može ona još koju...

P. S. Sukobi i mirenja svetovnog gospodara jednog nedovršenog naroda i duhovnog vođe drugog naroda koji svoju budućnost gradi na mitovima nijesu probudili mrak samo na jednoj strani. “Vrijeme je da se srpski popovi isele iz crnogorskih crkava” - spremne su, spremne tokom 2019. bile i profesionalne crnogorske patriote. Bez trunke svijesti da ovakve poruke nijesu u službi jačanja nacionalnog identiteta nego - nacizma!