Izgleda da je ministar Vulin obznanio aktuelni srpski san: doći u Crnu Goru u uniformi. Koliko god su svi oni htjeli da ostave neke drugačije utiske, ispala je, zapravo komedija. Dolazak delegacije ministarstva odbrane iz Srbije u Crnu Goru. Presvlačenje na granici. “Ministar u Rovcima”. Materijal za urnebesnu humoresku.
Tek ako ste u stanju da zamislite vladu u kojoj ministar turizma svuda ide sa suncobranom, ministar prosvjete gdje god dođe nosi školsku tablu, a ministar zdravstva gdje god kroči ne skida hiruršku masku, kao što se ni ministar policije ne odvaja od pendreka i šapke; ministar ekonomije nosi sako sašiven od najkrupnijih banknota... Samo u takvoj vladi, još pod uslovom da njen grupni portret nacrta Magnus, tvorac Alana Forda, Vulin u uniformi djeluje normalno.
Vulin i Bošković, njegov crnogorski kolega koji takođe voli da se tu i tamo pojavi uniformisan, na liče baš na Koču i Peka, ali vole da se slikaju u uniformama kao da su Patonovi potomci, a ne nekadašnji Titovi pioniri. Ili je baš tu ključ? O Brozovoj maršalskoj uniformi pisani su đački sastavi…
Diktatori su posebno poglavlje u istorijatu uniformi. Taj u biti feudalni manir kinđurenja dosegao je vrhunac baš sa tom felom. Staljinova uniforma generalisimusa je pripremana kao najveća državna tajna, a Džugašvilijev gest kada je 1942. vratio epolete na sovjetske uniforme, što se do tada držalo carskim običajem, pokazao je novi nivo imperijalnih ambicija (ali i ideološke relativizacije) sovjetskog lidera.
Moram priznati da, kada danas vidite ove likove koji su vojni ministri i u Srbiji i u Crnoj Gori, možda ponajbolje shvatate što je postala politika ovdje. I koliko su neposredni izvođači radova zapravo nebitni. Zato vam ministri mogu biti razli Lončari i Vulini, o Migu i našima da i ne govorimo.
Možda je i bolje tako. Nekada je ministar vojni bio persona pred kojom se drhti. Oni to vole - drhtanje, mislim. U komunističko doba ministri vojni su bili isključivo namrgođeni generali.
Pričao mi je jedan od najboljih crnogorskih novinara detalj iz dopisničke mladosti. Savezna skupština, inauguralni govor premijera Markovića (onaj stari, ne ovaj), a među ministrima, sve u paradnoj uniformi, sjedi namršteni general Kadijević, savezni ministar odbrane. Predstavljajući svoje ministre, šarmantni Ante Marković je kod Kadijevića kazao - Možda ga ponekad budemo vidjeli i u civilu… Ta uzgredna polurečenica bila je prvi nagovještaj drugačijeg vremena za jednu vojnu elitu. Koja se tragično nije snašla: ustvari je prešla na pozicije dojučerašnjeg klasnog neprijatelja. Time su otvorena vrata pakla. Današnji jebivjetri u odnosu na nekadašnje ministre djeluju krajnje zabavno, medijski atraktivno (što će reći glupavo), i bezopasno, zapravo - beznačajno. Biće da je to prava riječ.
To je suština. Mi smo danas svi zajedno sasvim beznačajni. Zato su nam i ministri vojni (a i druge adrese) ovakvi kakvi su.
No, bez obzira na kontekst, naprosto nikada nisam razumio ljude koje fascinira uniforma. Moj otpor prema uniformama pretpostavljam da je dug odrastanju sedamdesetih godina, kada je radikalni pacifizam bio normalna stvar, u ozračju antiratnog i antikolonijalnog duha toga vremena. Mogu se pohvaliti da u životu nisam odjenuo nijednu uniformu, čak ni onu mladog saobraćajca u školi. I intimno se gordim time.
Ali se dobro sjećam jednog poštovanja, najblaže rečeno, koje je uniforma izazivala kod većine ljudi. Valja biti jasan: kult uniforme ide samo uz militarizovana i/ili primitivna društva
Vulinov gest je u suštini dripački. Nije on De Gol ili kakva vojnička veličina, pa da se u uniformi najbolje osjeća. On je samo odigrao na palanački zicer - dodirnuo je strunu koja kod mnogih žestoko titra svih ovih nedjelja. “Samo nam dajte uniforme…”
Bonus video:
