Ove prve dane izolacije ljudi još nekako i podnose - sve je novo, ima i straha, suspendovanje svih formi javnoga života djeluje prilično uznemirujuće, ili makar bizarno - ali ne smijem ni da zamislim kako ćemo svi biti rastrojeni/sluđeni u drugoj ili, ne daj bože, trećoj nedjelji sveopšte izolacije.
Živimo dane u kojima svi doživljavamo jedno apsolutno novo iskustvo. Ova vrsta vanrednosti prevazilazi naša dosadašnja loša iskustva sa neredovnim situacijama (najblaže rečeno)… Na svakom koraku čućete da je čak i rat (bio) bolji (odjekne tako i ovom našom svakodnevicom M. Bulatović, Rat je bio bolji), neko pomene i bombardovanje u tom kontekstu, sa jednostavnim objašnjenjem - u svim tim slučajevima bar znate što vam se dešava.
Ovakvi virusi u igru uvode mikro svijet - nevidljivog neprijatelja, koji je svugdje (i nigdje), a svaki izlazak (među ljude) postaje jedna vrsta kockanja. Svaka kvaka u gradu može biti pritajeni snajperista, kako sam, ponesen ratnom metaforikom, kazao djeci neki dan, u pokušaju da im dočaram ozbiljnost situacije.
Prvi dani izolacije za sve su terra incognita, ali brzo će dani početi da budu isuviše poznati, predvidljivi... Minimalistička verzija Dana mrmota: pakao.
Ponešto je i ljekovito u izolaciji. Ni traga od naše dnevne graje, od onih refrena koji su nam obilježavali dane, mjesece, godine…
Kako su lako aktuelne političke bitke otišle u drugi, treći, ko zna koji plan… Čitava “dnevnopolitička agenda” skliznula je u temeljni zaborav: kada je kuga pred vratima, ili u kući, sve izgleda sitno.
Uglavnom mi je jasno i mogu da zamislim kako će se vratiti fudbal, NBA, putovanja… Ali, kako će izgledati povratak u političku “kolotečinu” ovdje kod nas, u Crnoj Gori? Koliko će akteri biti drugačiji, hoće li novo i jezivo iskustvo učiniti da njihove riječi budu pametnije, a postupci moralniji?
Izolacija je, valjda je jasno ovih dana, duboko neprirodno stanje, neprimjereno ljudskoj prirodi. Naravno da sve olakšava svijest o nužnosti, ali to ne umanjuje razorni efekat odsustva svih mogućih formi socijalne interakcije. Uostalom, da je izolacija prirodna ne bismo nikada stvorili jezik i društvo… Ni umjetnost. Ni sport. Ni religiju, takođe…
Ako mene pitate, najbolji mogući način da preživite dane izolacije je - čitanje. Doduše, ja ću vam to reći i za one normalne dane, ali, ovo jesu dani za čitanje. Povratak čitanju jedna je od mogućnosti. I to boljih, uvjeren sam.
A ima li primjerenije knjige od jednog genijalnog djela nastalog u sličnom vremenu, prije više od šest i po vjekova. Bokačov “Dekameron”. Knjiga iz karantina i u karantinu. Pričanje kao jedini spas…
“Dekameron” je napisan između 1350. i 1353. Kao što čitalac sigurno zna, neposredno prije toga, 1348. u Evropu je, na đenovljanskim brodovima sa Krima koji je bio pod opsadom Tatara, stigla kuga.
Dakle, deset mladih ljudi, sedam djevojaka i tri mladića iz biranih firentinskih kuća, utekli su od kuge na usamljeno imanje van grada. Bokačo je napravio savršenu formu - deset dana karantina, većina od dana ima temu, a svako od prisutnih mora ispričati po jednu priču. Među tih čudesnih stotinu priča nalaze se neke od najljepših priča renesansne književnosti. Novi duh, novo doba i novo pripovijedanje. Ta trijada uvijek funkcioniše tako.
Svijet njihovog pričanja odvaja ih od uplašenog svijeta toga vremena (ponovo Delimo, uvijek Delimo: Grijeh i strah), i otvara se svijet novih tema - licemjerje, čulnost, radoznalost… sve ono što će dati presudne obrise ideji humanizma. Temelj onoga što zovemo modernitetom.
Čitajte genijalnog Bokača, u makar slabašnoj nadi da naša izolacija neće biti duža od deset dana, kao u slučaju njegovih pripovjedača…
Bonus video:
