Sjeća li se ko još onog nadobudnog AB-revolucionara kojega je partija nagradila poslaničkim mjestom, a on umislio da je narodni heroj. Kao da je učestvovao u kakvom veličanstvenom odbrambenom poduhvatu, a ne u urnisanju vlastite domovine.
Nikako nije podnosio kritiku, ko god bi se suprotstavio njegovom kabadahijskom nastupu obavezno je postajao protivnik države, uhoda ili izdajnik.
Nije trpio čak ni dobronamjerne prigovore koje su, u interesu svih stanovnika, upućivali razumni poslanici. Onako drčan, obraćao se s visine i najobrazovanijim kolegama i najvećim stručnjacima iz protivničke grupacije.
Ne naročito pismen, a bogme ni usmen, obrušio bi se na njih ličnim uvredama, iako su mnoge bile zabranjene ne samo poslovnikom Skupštine, nego i pravilima elementarne pristojnosti.
Kad bi, a to mu se redovno događalo, potpuno ostao bez argumenata, grunuo bi iz klupe kako je - bezazeknut...
***
Davno je to bilo, ne pamtim kako se zvao taj poslanik, a ne bih se sigurno sjetila ni njegovih nastupa da se početkom sedmice ministar zdravlja nije obrušio na Sindikat doktora medicine “prije svega kao otac”.
I to s puno roditeljskog ponosa i bez imalo ministarskog stida.
Nije me iznenadio, stid je intimno osjećanje koje prethodi prihvatanju odgovornosti kad neko sam uoči svoju grešku. Ukoliko ga neko drugi upozori da griješi, stid se javlja tek nakon javnog pozivanja na odgovornost.
A odgovornost i decenije uz vlast, u vlasti i na vlasti nikako ne idu zajedno. Naročito ukoliko takva pozicija podrazumijeva bespogovornu lojalnost partiji.
***
Zato što samo partija može biti toliko učinjena da inspektor za suzbijanje privrednog kriminala - koji je karijeru nastavio u Finansijskoj policiji i Agenciji za zaštitu autorskih prava - postane ministar zdravlja.
Važan je to resor, ljudski životi zavise od njega na posredan ili direktan način, dragocjena je svaka vrsta iskustva.
Ali, samo u Crnoj Gori za uspon na vrh zdravstva, prvo u Fondu a onda i Ministarstvu, to iskustvo može biti vrednovano članstvom u - Komisiji za hartije od vrijednosti. Vjerujem na riječ, nijesam kapac da vrednujem, kako je Kenan Hrapović uspješno savladao baratanje tim hartijama.
Riječi koje je uputio ljekarskom sindikatu i njegovoj predsjednici dr Mileni Popović-Samardžić, međutim, bjelodano dokazuju kako ministra u sebi nikako nije uspio da savlada.
A ministar zdravlja, koji se usudi da za ljekara kaže da je “neostvareni pojedinac”, ne stoji nimalo dobro sa nekim drugim vrijednostima.
Jednako je visoka cijena tih vrijednosti u tradicionalnoj i današnjoj Crnoj Gori, samo što one nemaju veze s papirima nego sa - moralom.
***
- Moju djecu izložili su javnom linču, bez ikakvog povoda - malo je falilo da i mene, odavno poznatu po odsustvu empatije za funkcionere, na dušu zaboli ministar na funkciji tate.
Ali nije, nakon što su sve društvene mreže prenijele ono što su uradila njegova djeca.
Da je sreće, prenio bi i tzv. javni servis. Kad zidine TV Jusovača ne bi služile samo za zaštitu vlasti od virusa istine.
Poziranje sa maskama koje u ovim danima bukvalno život znače, protumačeno je baš onako kako je uslikano... Može nam bit’, ne možete nam ništa...
- Djeca su htjela da u ovim teškim danima pokažu primjer odgovornog ponašanja - pokušavao je s novim čitanjem tata na funkciji ministra.
Uzalud, odgovorno ponašanje podrazumijevalo bi nešto sasvim drugo.
Maske bi bile uslikane u originalnom zaštitnom pakovanju, s porukom da će biti darovane nekome kome neće služiti za igru. Nego za spašavanje života, svog ili tuđeg svejedno...
***
- Tužno je što autor saopštenja Sindikata doktora medicine i ovu situaciju koristi za lični obračun sa mnom. Pogotovo znajući da je moja supruga doktor stomatologije, te se podrazumijeva da, u svakoj situaciji, i u svom domu ima po nekolike maske, rukavice i osnovnu medicinsku opremu - svojski se trudio ministar na funkciji tate da probudi emocije naivnih roditelja...
- Zloupotrijebili su moju porodicu - nije se dao zaustaviti, iako zna da je istina sasvim drugačija.
Gospodin Hrapović je, kao i svi ostali državni dužnosnici, tata samo za po kući. Za javnost, koju pokušava da gane, on je isključivo - ministar.
I to ne bilo čega, nego zdravlja. Toj javnosti je, ne samo u tom saopštenju, ostao dužan previše odgovora da bi još jedan jedini dan mogao da ostane na funkciji.
***
A ostao je samo zato što premijer pogrešno tumači neka pravila iz drugog resora, sportskog.
Tačno je, važni igrači se ne zamjenjuju tokom utakmice. Ali, samo ako tim - pobjeđuje. Ne bih da mračim, previše je mraka već isporučila viša sila, a nijesam sklona ni zabadanju klipova u točkove Vladine borbe protiv korone.
Uprkos tome, ne mogu da se oslobodim navijačke treme da ovaj tim - gubi. I zato mislim da glavnog igrača treba zamijeniti prije početka drugog i uvijek težeg poluvremena.
***
Zbog toga su stručniji i ugledniji od mene ovih dana pravili javne spiskove dosadašnjih grešaka. Neću ih prepisivati, ali jedna sitnica propuštena na početku stvarno mnogima bode oči.
A kako izgledaju teške posljedice olakih propusta, bojim se da ćemo tek gledati. Ukoliko virus iznenada grune na još nekoliko mjesta kao u Tuzima.
Kako je moguće da ni krajem marta nema čak ni najobičnijih krpenih maski od 20 centi, kad se prije tri mjeseca, poslije prve vijesti iz Vuhana, znalo da će nam zatrebati.
Dobro, razumijem da one nijesu dovoljne da suzbiju širenje korone. Ali, makar suzbijaju paniku, ulivajući koliko-toliko sigurnosti svima koji moraju na ulicu.
Je li realno da medicinare već mjesecima gledamo na radnom mjestu ne samo bez kvalitetnih P2 i P3, kako li se već zovu te maske, nego čak i bez onih najobičnijih...
Nije bilo novca u budžetu početkom januara? Možda, ali tada su evropske banke još davale kredite, milion maski - što običnih, što najboljih - bilo bi dovoljno za početak.
Sad ne da Evropa? Dobro, ali zar nema drugog kanala? Kad god je u pitanju bio opstanak ovog režima - pokazao se kao majstor šverca.
Sad kad se radi o opstanku nacije, nije se vlast morala držati zakona kao pijan plota. Može se do svega i drugim putem.
Otkud znam? Pa, Predsjednik nam je ne tako davno održao javni čas.
Kako ono bi - grčka banka, britanska filijala, prijateljska gotovina preko Kipra i - eto prvog miliona. Ovoga puta ne eura, nego maski i još koječega...
***
Nažalost, ministar i dalje ima prečega posla, traga za “uhodama” svoje djece po Sindikatu doktora medicine. Čiji članovi treba da zaštite naše zdravlje a - hvala njemu i Vladi koja ga tamo još drži - evo im se ne da ni sopstveno da sačuvaju...
Zna li ministar uopšte da i ljekari mogu da imaju djecu. I medicinske sestre. I tehničari. I portiri u bolnicama. I čistačice... I da su i svi oni istovremeno nečija djeca.
I da sve njih, zajedno sa nama, uhodi - korona.
Ne znam hoće li mi vjerovati na riječ, ali i dr Milena Popović-Samardžić je nečije dijete. I ima dijete...
Zbog njega, i sve djece u Crnoj Gori, pisana je i ova kolumna.
Što se stare garde tiče, davno se većina pozdravila s nadom da će ova država ikad napraviti sistem zdravstva koji bi nam pomogao da u zdravlju poživimo još koju godinu...
Ali, o tome ćemo, da ne podgrijavam paniku, kad prođe korona...
P.S. Ostadoh dužna još nešto oko uhoda. Ne treba ministar da ih traži među ljekarima, nego za onim stolom za kojim sjedi svakog četvrtka. Ne znam da li naređuju, ali očigledno ćutanjem odobravaju uhođenje djece, samo ne njegove nego familije Đurišić. Najfreškiji prepad, nakon brojnih tokom 700 i kusur dana, izveli su prošle sedmice, mučki, u ranu zoru, pod okriljem - korone. Ne znam jesu li, kršeći naredbe o distanci i nošenju maski, prenijeli kome virus, ali skonta otimanja imovine zaludu su dolazili. Da je glavni grad ikad imao ijedan dokaz na svojoj strani, ne bi suđenja s Đurišićima potrajala ni 30 mjeseci, a ne skoro 30 godina.
Bonus video:
