Slijedi popuštanje? Kad čuju tu formulaciju, ljudi se odmah pitaju - je li vrijeme. Možete uočiti dvije, jasno podijeljene grupe - konzervativce (uslovno ih nazovimo tako) koji misle da je prerano za popuštanje, i liberale (jednako uslovno) koji uvijek misle da je pravo vrijeme za veću slobodu, i očekuju od ljudi da budu na visini izazova. Što se obično ispostavi kao naivna, ali i ljekovita iluzija.
Zbilja, kako će to popuštanje da izgleda?
Ne može biti bukvalna replika čina zabrane - naime, uvijek je lakše zabranjivati nego oslobađati. Kao, ukinuta je zabrana, i sada svi trk u kafiće i kladionice? Ne vjerujem da bi to bio dobar modus.
U iščekivanju popuštanja nije teško uočiti neka - stezanja. Medijski izvještaji potvrđuju nam ono što svi vidimo. Uprkos zaklinjanju vlasti u prave vrijednosti, ovdje je sve manje slobode. Ali, to nisu ograničenja izazvana korona virusom. Tu je krivac postojaniji i stariji od aktuelnog virusa. Neki misle i razorniji, bar po Crnu Goru.
Ovi su se možda malo zanijeli… Izazov je ova vrsta “svemoći”, posebno za mentalitete poput našega. Suspendovan je dobar dio demokratskih procedura, pa je ključno pitanje - kako se uzdržati od prilike da se završe neki poslovi, predizborni i partijski? Imamo li mi političare koji bi bili u stanju to učiniti, odnosno uzdržati se od zloupotreba? Prepoznajete li nekoga?
Kakvu sliku šalje vlast koja popušta a kakvu vlast koja steže? Što im ide bolje, gdje su više na svome? Kako su “vaspitali” publiku i koji žanr publika više voli... A, evo i najave da će, ako se mjere ne budu poštovale, biti i pooštravanja. Mama je ubrala prutić.
U vrijeme dok vlast kritikuje građane da su se “previše opustili”, u prilici ste da uočite onu libidoznu energiju koja je bila suština srednjovjekovnog karnevala kao takvog. Karneval je bio odgovor na sličan izazov, vrsta psihološke “ventilacije” koja je spasila i oblikovala renesansni koncept društva u Evropi. Pod maskom (onom renesansnom, ne aktuelnom medicinskom) - bivate lišeni odgovornosti, i sve što je obično bilo nedozvoljivo, najednom je nadohvat ruke.
Moć ovoga virusa u dobroj mjeri zavisi od naše percepcije njegove moći, da parafraziramo ubistveno tačnu rečenicu koju Gorbačov izgovara u seriji Černobilj. Stoga nije čudno da je medijska dimenzija čitave pandemije presudna za globalnu sliku: početak priče o popuštanju značio je da će do njega, izvjesno, i doći.
U Kini je neki od Mekdonalds restorana, čitamo, zabranio ulaz crncima. Tamo, naime, vjeruju da su virus “donijeli” i da ga šire baš crnci. Tako da se ovaj virus pokazuje kao neka vrsta roršahove mrlje za rasiste sa svih meridijana. U Engleskoj su pretukli mladića “kineskog izgleda”, uvjereni da je on donio virus… Tako da se priča o virusu, dok prelazi put preko kontinenata, ukazuje i kao lakmus papir našeg opasnog, “svakodnevnog” rasizma… A što će svi ti rasisti kad ovaj virus prođe? Kad budu morali da se vrate svojim hroničnim mržnjama.
A mi? Nas čekaju naši hronični stručnjaci… Tu, izgleda, nema popuštanja. Zato, evo malo zabave, na harmsovski način.
Zove ministar Bogdanović Upravu za igre na sreću. Prije nego će uzeti telefon u ruke, pažljivo je navukao najlonske rukavice. Trenutak - dva razmišlja da li da se slika pa postavi selfi na instagram? Da vide što je odgovoran ministar. Začuo se prijatan ženski glas. “Izvolite”. Nakon što se predstavio, ministar zapita, službeno hladno: “Molim vas, recite mi kad će Makbet?” Visprena službenica kaže ministru - “To vam je bolje da zovete Sošića iz CNP-a.” “A zašto bi on znao kad počinje sa radom neka škotska kladionica, kako bi, da, Makbet?”, reče rezignirano ministar. Tako je to kad živiš u državi gdje niko ne zna svoj posao, pomisli nakon toga ovaj valjani sluga naroda.
Bonus video:
