“Titovi i naši jubileji”, govorilo se, svako malo, svečarskim prigodama, u mom djetinjstvu.
Svakih nekoliko godina komunisti su pompezno obilježavali svoj revolucionarni kalendar - neka okrugla godišnjica nečega mogla se naći svake godine…
Godine 1977, sjećam se, obilježavao se jubilej Titovog dolaska na čelo partije, svečanost se odvijala u Zagrebu. Tito je bio star, ali i veseo, vjerovatno je popio i neku čašicu crvenog (naravno, crvenog) vina. I u TV prenosu je bilo vidljivo da je atmosfera sasvim ugodna. Maršal je, nakon nekoliko uvodnih pasusa, sklonio pripremljen govor, i malo dao improvizirati. Ipak, do kraja se, ponesen aplauzima, ili vinom, toliko zanio - ili vratio svojoj revolucionarnoj mladosti da je kliknuo - u kamere svoje državne televizije - “Da živi duh boljševizma”.
On je zaista ostao do kraja boljševik - čak se i sa boljševizmom obračunavao isključivo boljševičkim metodama. Zato je i stvoren Goli otok.
Nakon “veselijeg”, evo i malo lucidnog Tita.
U Splitu, slavni govor iz 1962: “Sve su naše republike pojedinačno ništa, samo zajedno smo jaki…” Kako vam ovo danas zvuči? Kada su “sve naše republike” zaista - niko i ništa. Tada je zvučalo kao puka bratstvenojedinstvujušća retorika, a danas?
Svih tih jubileja i govora sam se sjetio u povodu - četiri decenije od smrti Josipa Broza. Toliko je on 1977. u Zagrebu bio daleko od svog dolaska na čelo partije…
Današnja crnogorska vlast voli da se pozove na Tita i antifašizam generacija koje su slijedile Tita. Mnogi misle da je to nepravedno: ondašnja crnogorska vlast je stupanjem u vazalni odnos kod Vožda, odigrala značajnu, možda i presudnu ulogu u uništavanju Titovog životnog djela - SFRJ, odnosno Jugoslavije kao zajednice ravnopravnih naroda.
Decenijama već nema Titovih jubileja. Kult ličnosti zamijenjen je radikalnim kultom bezličnosti…
Jedna od osnovnih manifestacija kulta bezličnosti je sveprisutna glupost. To je zlatno doba za diletante i prevarante.
Naravno, to se na mnogo načina može prepoznati u današnjoj Crnoj Gori, ali jedan je posebno znakovit.
Već neko vrijeme odjekuje taj refren - satanisti, satanisti… O čemu se radi?
Otkud najednom toliko satanista i satanizma svuda oko nas? Da nije i to neki virus? Ako je virus, samo Medo zna odakle je i kako je došao do nas. Medojević kao prvi čovjek Nacionalnog koordinacionog tima za borbu sa satanistima… Mada, vele da Mandić ima naočari - kroz njih se tačno vidi ko je satanista. Poklonio mu patrijarh, kod Vučića, onomad.
Stvar nije od juče - ima već nekoliko mjeseci da su ušli u tu priču. Tada je sumnjiva bila i jedna slika koja se nalazi u vladinim prostorijama u kojima se odvijao susret sa delegacijom Mitroplije SPC. Vjerovali ili ne - na slici je jedno cvijeće, klasična mrtva priroda, ali, Medo nam je, uz pomoć jednog desničarskog prevaranta, otkrio da je tu, na slici, skriveno lice satane samoga.
Objavljeno je, uz pozive da se krene u egzorcizam, da je Bil Gejts vođa svjetskih satanista, a Marina Abramović njihov počasni ambasador. Koliko sam shvatio i Ranko ima neku funkciju. Jedini od ovdašnjih u takvom društvu - znao sam da je jedan od rijetkih ozbiljnih političara ovdje, a evo i potvrde. Soroš mora da je makar neki arhianđeo satanizma. Kako se kotiraju Klintonovi?
Djeluje malo smiješno, a vjerovatno i bizarno, da u današnjoj Crnoj Gori, četrdeset godina nakon Titove smrti, pored svega što zaista postoji, neko vidi sataniste. A nije doba inkvizicije. Bar ne one...
U Titovo doba najopasnija politička etiketa je bila ako nekome kažete da je “staljinista”. Danas, u Crnoj Gori, izgleda da je najfrekventnija politička etiketa “satanista”. To je moderna Crna Gora: u pedeset godina pređen je put od staljinista do satanista…
Bonus video:
