Cijena koju je tada trebalo platiti bila je jasna: odlazak nekoliko, i to poimenice poznatih, ljudi sa političkih i državnih funkcija. Umjesto da se ona dostojanstveno plati i zasluženo plati, rukovodstvo je okrutno odrezalo svoju cijenu. Tu cijenu, to batinanje, ovaj narod i ova radnička klasa nikad neće zaboraviti. To je, po mom uvjerenju, najsramniji čin u istoriji Crne Gore.
Ovako je godine 1988. Milo Đukanović vidio batinanje građana tokom demonstracija 7. i 8. oktobra.
I dobro je vidio, jeste bilo najsramnije. Ali samo do njegovog dolaska na vlast. Trideset dvije godine kasnije, cijena koju treba platiti takođe je jasna: odlazak nekoliko, i to poimenice poznatih, ljudi sa političkih i državnih funkcija. Umjesto da se ona “dostojanstveno plati i zasluženo plati”, rukovodstvo je odrezalo svoju cijenu.
Samo što Milo Đukanović to batinanje naroda, nakon što je blagovremeno istrijebio radničku klasu, više ne zove “najsramnijim činom u istoriji Crne Gore”, nego - odbranom države.
U prvoj polovini njegovog mandata, ta državna batina imala je srpsko ime, u drugoj - crnogorsko.
Oni koji su na vrijeme shvatili da se iza obje patriotske mantre kriju mafijaške hulje, dobijali su batine po oba osnova.
***
Žuta greda kod Nikšića bila je njegov početak.
Žuta greda kod Budve mogla bi da bude njegov kraj.
Pod uslovom da ostatak Crne Gore konačno prestane da se ponaša kao da je riječ o nekakvom izolovanom problemu. I kao da, po budvanskom scenariju, neće biti zauzimana svaka opština.
Čizme i pendreci stići će kad-tad ne samo u gradove u kojima je opozicija već osvojila vlast. Nego i u sve druge u kojima pobijedi na bilo kakvim izborima prije pada državne vlasti.
Sva državna sila stuštila se u Budvu, iako građani nijesu ustali da ruše legalno izabranu vlast. Nego da je odbrane, zato što je ona tu njihovom izbornom voljom.
Tom voljom, Budvani su prije četiri godine svrgnuli organizovanu kriminalnu grupu koja je decenijama pljačkala njihov grad.
Sve dok režim bude pokušavao da im policijskim i parapolicijskim snagama nametne novu, njihovo je pravo da na silu pendreka odgovaraju - silom mase. Uz obavezu drugih da ih podrže.
Naravno da kamenice nijesu legalno sredstvo, ali još manje su to čizme na vratu i pendreci po rebrima kojima je režim, svjesno i namjerno, prizivao te kamenice.
A prizivao ih je zbog toga što se, u regularnim uslovima, organizovana kriminalna grupa ne može vratiti na vlast.
Zato što su Budvani konačno shvatili da na čelu te grupe nikad nije bio Svetozar Marović. I da je on uvijek bio samo - drugi.
Da je stvarno bio prvi, ta grupa bi se davno raspala. A ona je, pola decenije nakon njegovog odlaska na tihovanje, opasnija nego ikad.
***
Zato Budva ovih dana više podsjeća na brazilske favele nego na metropolu crnogorskog turizma.
Grad pod opsadom oružanih snaga, policija mlati njegove stanovnike gdje god stigne.
Suzavac se isporučuje u ogromnim količinama, a pritvor je tijesan za sve uhapšene.
Policajci blokiraju ulaz u opštinsko sjedište, dok privatno obezbjeđenje propušta samo one zaposlene kojima je dolazak na posao odobrio - lokalni odbornik.
Sram vas bilo, stoko jedna - vrisnula je jedna od Budvanki koje su se suprotstavile parapolicijskoj sili.
I da im je malo, vrištala sam s ove strane ekrana.
Istraga protiv Budvana prebijenih zbog odbrane lokalne vlasti već je u toku. Protiv batinaša, biće moguća tek nakon što državnu ne bude imao ko da brani...
***
A ove sedmice, kako god da je to formulisano, u njenu odbranu stale su i sve članice Evropske unije.
Ako otvaranje posljednjeg poglavlja, nakon dvije godine neformalnog prekida pregovora sa “hibridnim režimom” zbog “endemske korupcije”, nije podrška tom istom režimu uoči izbora, onda zaista ne znam što jeste.
Razumio je to odlično i premijer Duško Marković. Zato mu i može biti da, nakon skandalozne akcije u Budvi, pred cijelom javnošću kaže kako je “država trpeljiva”.
I da, umjesto izvinjenja, Budvanima dodatno zaprijeti:
- Ako ne bude mjesta razumu, država će to riješiti za 15 minuta!
Stvarno su čudo te bezbjednosne službe, izađe čovjek iz njih kad-tad, ali one iz njega - nikad.
- Je l’ mislite da ćemo neovlašćenim ljudima dozvoliti da maltretiraju ovlašćene narodne predstavnike - pitao je, iako istinu već danima gledamo na budvanskim ulicama.
Snimke je nemoguće demantovati, a na njima se jasno vidi kako ti “neovlašćeni ljudi” maltretiraju narod koji samo brani svoje ovlašćene predstavnike.
Je li ovo moguće, državna oružana sila pokušava da nasilno prekroji izbornu volju, i to samo dva mjeseca uoči izbora?
Jeste, zato što je “Veselin Veljović jedan od kamena temeljaca Crne Gore”, upozorio je na to opoziciju poslanik vlasti Radule Novović još prošle sedmice.
***
Mislila sam da se veća bruka u Skupštini ne može dogoditi. Sve dok se Veljovićev šef Duško Marković nije obrušio na Miodraga Lekića, iznerviran njegovom analizom uzroka i posljedica terora u Budvi.
- Vi ste bili Miloševićev ambasador - bilo je sve što je u svoju odbranu imao da kaže visoki državni činovnik koji je od početka do kraja posljednjih(?) balkanskih ratova bio generalni sekretar Vlade.
I to upravo one koja je te ratove započela. Trudeći se da ciljeve velikog vođe dostigne i prije nego što ih je on definisao.
“Ne znam što ti Crnogorci rade oko Dubrovnika”, ogradio se vođa očas posla od svojih slugu.
“Slobodan Milošević je nešto najljepše što se Crnoj Gori moglo dogoditi”, tvrdio je uprkos tome tadašnji drugi, sadašnji prvi u crnogorskoj vlasti.
Današnji drugi nikad se od te izjave nije ogradio.
Od Miloševića jesu obojica, ali tek sedam godina kasnije. Kad je njegova supruga riješila da uzme ravnopravnu polovinu od ratne pljačke i poratnog šverca cigareta.
***
Tokom rata, Marković nije pokazao saosjećajnost sa hiljadama civilnih žrtava s one strane Debelog brijega, dok je na njih nasrtalo 30.000 crnogorskih rezervista sa teškom artiljerijom.
Godine su ga izgleda učinile emotivnijim, pa tri decenije kasnije ne može da sakrije tugu zbog zlehude sudbine navodnih 16 paćenika u Budvi.
- Odbornička većina bila je maltretirana i zlostavljana od komunalaca, vatrogasaca, neovlašćenih građana, pa i kriminalaca, gdje ste tada bili, poslaniče Lekiću?!
Je li ovo realno, premijer proziva opozicionog poslanika zato što nije stao u odbranu - režima.
I grupe lokalnih odbornika iza kojih stoje Predsjednik, Vlada, Skupština, Uprava policije, sva tužilaštva i svi sudovi...
Falila je još samo Vojska...
***
Kako je krenulo, možemo i nju očekivati na budvanskim ulicama.
Kad je policijski teror tek počeo, činilo mi se kako je vlast toliko sigurna u svoju snagu da radi što joj na um padne.
Samo sedam dana kasnije, po teškim riječima premijera u parlamentu i još težem ćutanju njegove većine, reklo bi se da je režim uoči ovih izbora potpuno pogubljen, toliko da ne zna što čini.
- Da li vi, poslaniče Lekiću, zajedništvo vidite na pristajanju na negiranje crnogorskog identiteta? Na našem prihvatanju osporavanja crnogorske državnosti? Na tezama da smo svi mi ovdje Srbi, a da su Crnogorci izmišljena nacija. Da li je to Vaša linija zajedništva - pitao je ničim izazvan Duško Marković.
I to u svojstvu premijera i potpredsjednika partije koja je došla na vlast na negiranju crnogorskog identiteta, osporavanju crnogorske državnosti i tezama da su svi ovdje Srbi, a Crnogorci izmišljena nacija.
I to baš Miodraga Lekića, kojeg su ratni kadrovi te partije zamalo linčovali. I to samo zbog riječi da je naš dio mora - crnogorski!
P.S. Krečenju prošlosti posvećen je ovih dana i premijerov šef Milo Đukanović. Na Dan izbjeglica, bio je ponosan što je “Crna Gora devedesetih bila njihovo utočište”. Nije rekao kako je baš tih stotinak hiljada izbjeglicama učinila Vlada dok je on bio premijer. A zašto se onda izvinio deset godina poslije rata? Zato što je, kao Predsjednik, našao za shodno da uputi riječi izvinjenja za ono što su “građani Crne Gore učinili nažao građanima susjedne Hrvatske”. Sjetio se čak i u kojoj su uniformi bili, ali je zaboravio da kaže kako je te “građane”, što milom što silom, u okupatorski rat ispratio - lično on!
Bonus video:
