Dvadeseti septembar 1991. Crna Gora postaje prva ekološka država u svijetu. U deklaraciji se navodi: “Mi, poslanici Republike Skupštine Crne Gore, … Svjesni smo duga prema prirodi, izvoru našeg zdravlja i inspiraciji naše slobode i kulture, posvećujemo se njenoj zaštiti u ime sopstvenog opstanka i budućnosti potomstva.
…
Donošenjem ove deklaracije Crna Gora prema prirodi uspostavlja državni odnos i poziva na mudrost sve ljude da spriječe ekološku katastrofu koja nam prijeti.”
Danas, nikad nismo bili dalji od ovog epiteta.
Bistrica, Kutska rijeka, Bukovica, Čestogaz, Ljubaštica, Crnja, Trepačka rijeka, Murinska, Đurička, Komarnička samo su neke od rijeka na śeveru za koje se vodi(ili se vodila) bitka protiv hidroelektrana. Podaci iz oktobra prošle godine pokazuju da je čak 31 mHE u izgradnji, još dodatnih 16 čije je projektovanje u toku, dok je samo za njih 8 raskinut ugovor.
Uprkos popularnom vjerovanju da prave manje štete u reljefu i toku rijeke, negativan uticaj mHE na životnu sredinu se ne može mjeriti sa količinom energije koju proizvode. Stopirati tok rijeci znači zaustaviti i kretanje i funkcionisanje svakog dotadašnjeg života u njoj, mijenja se kvalitet vode, jer jednom tekuća postaje stajaća, što za posljedicu ima promjenu biodiverziteta. Napomenuću i apsolutnu štetu okolini, od sječe šuma do otpada koji se tu ostavlja u toku radova (često i nakon njih). Ne treba zaboraviti ni mještane koji zavise od tih rijeka, jer kako kaže ona stara - Voda je život.
Crna Gora! Ime koje tako ponosno nosimo na grudima, ono što jasno i glasno izgovaramo u svijetu, danas se ne vidi od zamućenosti naše suze Evrope. Jer, lako joj je pisati hvalospjeve od stare slave naših predaka n’o se ne voli Crna Gora samo dva-tri puta godišnje, već se voli njen svaki kamen, list i kap svaki dan. A voljeti znači poštovati i ne uništavati ono što je tvoje. Voljeti znači i biti svjestan da ovu ljepotu imamo na pozajmicu od budućih generacija! Valja nešto ostaviti da nam đeca śutra znaju što je rijeka i more i planina i pašnjak i riba i soko i cvijet i leptir... Valja isto tako biti svjestan da ćemo jednog dana otići odavde, ali biće mnogo bitno koje smo tragove ostavili za sobom.
Nažalost, tragovi koje čovjek u prirodi ostavlja uglavnom su samo bolni ožiljci.
Autorka je studentkinja biologije
Bonus video:
