Početkom šezdesetih snimljen je prvi njemački vestern po jednom od romana Karla Maja. „Blago u srebrnom jezeru“ je bio uspješan film i u Jugoslaviji i u Njemačkoj. Do tada nepoznati francuski glumac Pjer Birs se proslavio u ulozi Vinetua, a pomalo potrošeni Leks Barker je za nas, djecu iz decenija koje slijede, otjelovio Old Šeterhenda, mada nije, kao u knjizi, imao bradu.
LIČKI INDIJANCI
Singl sa instrumentalom iz filma se u Njemačkoj prodao 100.000 puta. Minhenske Večernje novine su konstatovale da „jugoslovenski predio predstavlja božanstveno indijansko igralište“, a njemački Filmski leksikon govori o „impresivnoj kulisi“.
Ništa od toga tada nisam znao, ali sam u bioskopskoj sali doma kulture kao dječak bio zbunjen kada je indijanski ratnik ukipljen na stijeni podigao ruku i rekao konjaniku: Halt! Ovakvi njemački izrazi su bili rezervisani za teške negativce u partizanskim vesternima, a ja sam, čitajući Karla Maja, navijao za Indijance.
Teoretski sam znao, ali niko mi nije praktično objasnio, šta znači to da je Karl Maj - Njemac. To je značilo da njegovi indijanski likovi govore - njemački. No, u mom odrastanju je bilo dovoljno vremena da se na to navikne - poslije ovog snimljen je još čitav niz sličnih filmova.
Lokalni seljaci su za dobru dnevnicu statista brijali ličke brčine. Dinarski čovjek uz nešto filmske šminke zaista ima indijanski potencijal.
ŠETNJA PREDJELOM IZ SNOVA
Sve mi se ovo mota po glavi dok ulazimo u Nacionalni park Plitvička jezera. Dan bez ijednog oblaka nam podaruje najbolji mogući filmski reflektor. I već nakon ulaska u zaštićeno područje vidim unaokolo ono što čovjek rijetko viđa u životu - nevjerovatno bistru vodu, koja se, kada je dublja, pretvara u smaragd, a onda u zelenkastu nijansu plavog kojoj ne znam ni ime.
Mada u turističkim prospektima kažu da unaokolo leti 321 vrsta leptira, 157 vrsta ptica, te 20 vrsta šišmiša - među kojima se ističe širokouhi ljiljak, u hrvatskoj verziji - širokouhi mračnjak - mene je svojom ljepotom omađijao podvodni svijet.
Biljke na dnu i jata bezbrižnih riba čiju bih naizgled sumanutu liniju kretanja, koja stvara zagonenu šaru ispod kristalne vode, mogao da pratim satima. Većina ljudi iz grupe ne zastajkuje kao ja, oni drvenim mostićima preko vode žure ka onome što je kao očekivanje urezano u našu svijest kada neko kaže Plitvice - slapovi i vodopadi.
ZAŠTO OVDJE, A NE NA DRUGIM MJESTIMA?
Sedimenti se u dugom radu vjekova isprepletu sa biljem, koje se, kada se formira kamen, ispere, ostavljajući šupljikavu teksturu kamena koji je formirao barijere. On podsjeća na kamenčiće koje ponosni pacijenti pokazuju nakon operacije bubrega ili žuči. I to su sedimentne stijene. Ako jedna ljudska bešika za pola vijeka uspije da nataloži kamen veličine prepeličijeg jajeta onda je jasno da je prirodi bilo potrebno mnogo više vremena za barijere između jezera. Bigar se ovdje taložio desetak hiljada godina.
Za one koji baš žele da znaju, ova stijena je monomineralna - sva je od kalcita. U štokavskom luku ima još dva naziva - siga ili sedra. Rođak ove stijene je travertin - italijanska vrsta ugrađena u mnoge antičke spomenike. A od iste osnove su krečnjak, kreda i mramor.
Sve ovo slušam od našeg vodiča, Zagrepčanina, očito ponosnog na rad prirode koji je formirao Liku, a u njoj - Plitvička jezera.
Ovamo smo dospjeli jednog jula prije mnogo godina - ali u ovom milenijumu. Prije mog dolaska na Plitvička jezera znao sam o njima sve što je jedan pošteni Jugosloven mogao da sazna šezdesetih i sedamdesetih - sa časova geografije ili sa fotografija u kupeima vozova, na kojima su najprije crno-bijeli slapovi i vodopadi, a onda isti ti i u koloru, plijenili moju djetinju pažnju više nego brbljanje odraslih uz kloparanje točkova na šinama.
LIKA KAO RASADNIK I RANA
Iz ličkih predjela su dolazili ljudi kao što su Omer-paša Latas, Nikola Tesla, hrvatski političari od Ante Starčevića do Mila Budaka, ali i Josif Pančić, Rade Končar, Rade Šerbedžija, Slavko Štimac, Nikola Plećaš i Jovanka Budisavljević poznata pod vjenčanim prezimenom Broz.
Već ovaj redosljed imena mi pokazuje da je genijalnu prirodnu tvorevinu okružio protivrječni čovjekov svijet, u čijoj istoriji se može pronaći sve - od blistavih do zločinačkih umova. Neki ljudi ličkog soja su zadužili čovječanstvo, a neki su vječna gnojna rana u hrvatsko-srpskim kontroverzama.
Sada se naknadne istine roje iznad ovdašnjih toponima - skrivaju pravi karakter događaja i ljudi. Domaći izvori pate od etničkog daltonizma. Kada su u pitanju ratovi, „zaraćene strane“ bi trebalo da govore strane jezike da bi se približile istini o sebi.
SMRT USRED LJEPOTE
Ovdje se više ne snima Vinetu, ali se snimaju dokumentarci poput onog o Josipu Joviću, dvadesetdvogodišnjem hrvatskom policajcu koji je nedaleko od plitvičkih hotela s proljeća 1991. bio prva žrtva srpsko-hrvatskog sukoba. Sjećam se da sam i ja tu pucnjavu na Plitvicama doživio kao početak kraja jedne zemlje.
Nisu samo ratna vremena smrtonosna. Bio sam na Plitvicama u vrijeme kada još nije izbila pomama zvana selfi. Desetak godina kasnije mediji redovno izvještavaju o smrtonosnim padovima turista iz dalekih zemalja. Ljudi iskušavaju sreću fotografišući sami sebe iznad provalije.
LJEKOVITE PLITVICE
Potpuno zgađen destruktivnom intencijom povijesti Paul Celan je poslije Drugog svjetskog rata zapisao da postoje pjesme za pjevanje s one strane ljudi. Ova plitvička ljepota zaista jeste iznad čovjeka, u stvari mimo njega. Na ovaj način zgusnuta u slapove i vodopade 16 jezera, ta ljepota nas samim svojim prisustvom za tren oslobađa teške istorijske priče koja se kao krv lijepi za biografije svih koji su se rodili na pedesetak kilometara ukrug od ovog nestvarnog mjesta.
Plitvička jezera nam daju ono što čovjek očito ne može. Ona su sonetni vijenac pretvoren u vodene kaskade. Lokalno tumačenje naziva Lika vidi u njegovoj ikavsku varijantu riječi lijek - lik. Kada se nađete usred Plitvičkih jezera onda vam je to tumačenje blisko. Već pogled na tu vodu je - likovit.
Naravno, ima onih koji u tom imenu čuju grčku riječ “likos“ - vuk. Ili latinsku riječ „lacus“ koja označava jezero.
A Plitvice? Župnik iz Otočca Dominik Vukasović je 1777. prvi zapisao ovo ime. Ono nije ništa drugo do plićak ili „pličina“, „plitvak“. Krečnjački sediment zajedno sa biljem pregrađivao je tok vode i stvarao plitke bazene - Plitvice.
PODZEMNI VODOPADI
Sjećam se da smo izletničkim brodićem obišli Kozjak, najveće i najdublje plitvičko jezero. Bešumni elektromotor i neobično tihi gosti, kao u katedrali. Vjerovatno je svako od nas slutio da ovakvih trenutaka ima malo u ograničenom ljudskom vijeku.
Dok se divim slapovima i vodopadima na um mi pada da sam negdje pročitao kako u ovom planinskom području ponornice nemaju ravan tok, da možda postoje podzemni vodopadi koje ljudsko oko još nije vidjelo. Osmijehnem se na sopstvenu misao da ispod vidljivih Plitvica postoji još jedan takav predio, nevidljiv i još raskošniji, u kraškom podzemlju, gdje obitavaju bogovi nestalih naroda - Japoda, Kelta, Rimljana, Avara…
Ovdje se vjekovima igrala igra pretvaranja većine u manjinu, a manjine u većinu. Igra istrebljivanja. A ni Sijuksi iz filma snimljenog po motivimna Karla Maja nisu više tu. Jedino ova pjenušava voda i dalje uporno stvara bigar.
Bonus video:
