Bio je kraj novembra 2011. kada su svemoćnog i nedodirljivog Đukanovića, gospodara Crne Gore, posjetili Toma Nikolić i Aleksandar Vučić, dva politička autsajdera u tom momentu, “grešnici” Vojislava Šešelja. Ali, dečki su obećavali. A Milo je uvijek imao njuh za talente. Zajednički su saopštili ono što ćemo gledati narednih godina: gradićemo najbolje odnose dviju država. Toma je držao banak, a mladi Aleksandar je djelovao više iz pozadine. Bio je sretan što je video Tita, a osmijeh sa lica nije skliznuo ni kada su našeg Dona upitali da li se boji sanaderizacije. “To pričaju politički miševi kojima je potrebna prije svega deratizacija, umjesto sanaderizacije”. Tu je Vučić naučio nove lekcije na temu obračuna sa neistomišljenicima.
Nepunu godinu kasnije, Toma je pobijedio nejakog Borisa, a na vlast je došao Veliki Aleksandar.
Negdje krajem 2017. jedan poslovni partner iz Beograda, kada smo se dotakli politike, rekao mi je kako je sa Acom bio u srednjoj školi i kako ga dobro zna iako se od tada nisu vidjeli. “Nakon izbora i njegove pobjede, rekao sam prijateljima - sada ćete da vidite kako se brani vlast”!
I taj film već godinama gledamo. Iako se Srbija nakon 5. oktobra 2000. i pada Miloševića ponadala da nešto slično više nikad gledati neće.
Među onima koji su se pribojavali nove “radikalske vlasti”, bili su i D. J. Vučićević, urednik tadašnjeg Presa, i njegov dopisnik iz Podgorice, Marko Milačić. Danas i svih ovih godina prvi je udarna pesnica dvorske propagande, a drugi Vučićev politički saveznik i poklonik iz Crne Gore. Što je sudbina. Marko me zvao da dam izjavu i bio zatečen kada sam pozdravio pobjedu Tome i SNS-a jer, rekao sam, Srbija pokazuje da je vlast smjenjiva na izborima. A to je glavni pokazatelj demokratske zrelosti. Ko je tada mogao da zna ili pretpostavi da na čelo najveće države regiona dolazi čovjek koji nepogrešivo zna - kako se brani vlast!
Već 2015, na velikoj konferenciji Njusvika u Beogradu, u vrijeme kada je Aca Rodić hvatao zalet da zavapi “Srbijo, izvini”, bio sam iskren prema srpskim prijateljima: Ovaj čovjek, AV, zna posao, mogao je od Mila da nauči, pripremite se za dugo jahanje.
Riječi utjehe su bile da ipak to ne može da traje tri decenije kao što je to kod nas jer Srbi nijesu toliko pokorni i trpeljivi kao Crnogorci.
Negdje pred kraj 2019. sjedio sam u Šumatovcu sa jednim od opozicionih prvaka Srbije. Sipao je vatru na Vučića, prijetio da opozicija neće izaći na izbore, a kada je pomenuo ustanak i krvoproliće, pitao sam da li je moguće, uz pomoć velikih sila, napraviti neki dogovor sa Vučićem. Ipak je on, rekoh, za ovih 6-7 godina ekonomski digao Srbiju sa koljena, ojačao njenu međunarodnu poziciju, usmjerio je ka EU, bez obzira na sva koketiranja sa Pekingom i Moskvom, kako bi bilo da mu ponudite dostojanstven oproštaj, imunitet i malo mjesto u istoriji. Sagovornik je uzvratio. “Znaš kakav je on čovek - kada bismo mu ponudili da bira između mirnog odlaska, pozitivnog mesta u istoriji ili da visi na Terazijama - on bi odabrao ovo drugo”.
Bio sam uznemiren, u Srbiji mi živi pola rodbine, Beograd je najveća ljubav moje mladosti, Srbija najvažniji komšija. Čak ni plaćenici poput Andrije Mandića i Milana Kneževića, koji bi sjutra od Vučića prešli kod Tačija, ne bi mogli tome da se raduju. Sa trafika su me gledale razjapljene čeljusti tamošnjih tabloida. Informer, Alo, Srpski telegraf, Kurir... Prijetnje “Šiptarima”, “ustašama”, Sorošu, masonima. Sve ću to poslije slušati od našeg Meda. Kako je pogubna ta propaganda! Kada sam ulazio u prodavnicu, taksi, trolu, poštu, banku, bolnicu, gledao sam tih dana, na svim tim mjestima, izmorena lica građana Beograda, koji očito još nijesu osjetili da su im prosječne plate skoro duplo veće nego 2012. kada je Aleksandar Vučić došao na vlast.
A onda se u posljednjih godinu dana mnogo toga promijenilo filmskom brzinom. U Crnoj Gori, ne u Srbiji. Što će Vučiću ići na ruku i što će on, koji malo spava, mnogo radi, ima fokus kakav se rijetko rađa, spremno dočekati. Bez Đukanovića nikada ne bi došao na vlast, ali kako u politici savezništva ne traju vječno, učinio je mnogo toga da pogura Milov silazak sa vlasti. Ako govorimo o novcu, nije to onih 20 i kusur miliona uloženih u srpske institucije i bogomolje po Crnoj Gori, već nedavno priznanje Vulinove sablje Mandića da je kampanja koalicije ZBCG koštala milion i po. “To je neko morao da plati”, priznaje lider DF-a. Krivokapić i Crkva nijesu dali cent, kaže, tako da je sumnja pala na samog Vučića.
To mi je bila prva opaska kada je došao na kanabe. Onda sam mu pričao o važnosti slobodnih medija, o tome kako je Đukanovića rat sa Vijestima puno koštao, na kraju i poraza na izborima. Mi smo ga u ovih 15 godina izmorili i bacili na konopce, Amfilohije ga je samo nokautirao. Pitao sam ga i kako to Junajted grupa u Srbiji ima kritičke medije koji, po mom meraku, kidišu na Vučića, dok u Crnoj Gori drže propagandu koja veliča Mila. Pomenuo sam mu na kraju tajkune i mafiju, i onda je Vučić ušao u studio. Šta je rekao, nije na meni da prenosim. Bila je to partija šaha, a srpski Vožd uživa u toj drevnoj igri. Pioni su mu omiljene figure. To pokazuju Mandić, Knežević i Medojević. A topovi udarno oružje. Obožava kada obori kralja i preuzme tron. Amfilohije je umro, Milo je gotov, ali nije mu pošlo za rukom da poentira i održi govor kojim bi simbolično pokorio Crnu Goru. Neće to zaboraviti Joanikiju, što ćemo, vjerovatno, vidjeti kada Arhijerejski sabor bude glasao za novog crnogorskog mitropolita. Aleksandar Vučić nikad ne zaboravlja i nikad ne odustaje.
I sada, nakon što smo popričali na kanabeu, mogu da vam garantujem - neće on lako pustiti Srbiju. Ali ni Crnu Goru.
Bonus video:
