PRIČE IZ ZAGREBA

Novogodišnje lekcije

Ništa mi ne znamo. Ni šta nam sjutra donosi. Ma, ne znamo ni šta donosi sljedeći poziv, ako nas iko više i zove. Srećni smo ako nam iko više pošalje poruke koje sadrže riječi
2 komentar(a)
Zagreb (novina)
Zagreb (novina)
Ažurirano: 30.12.2017. 11:59h

2018: kao iz naslova nove odiseje u svemiru. A opet, ima i te obline i udobnost klasike. Oštri se Saturn već vratio u ozbiljnog Jarca. Spoj različitosti. Ili će biti dobro, ili je to kraj.

Ma, biće dobro za svakoga, kažem, naglas. Rekla sam to nekome u zgradi. Radovi su na krovu i na terasama. Mislila sam da govorim mužu, ali glavom je klimnuo nepoznati muškarac. Noću čujem susjedu s prizemlja kako govori: 'Čaj je još topao, požurite, na prozoru je, brzo će se ohladiti.' Možda sanjam. Sanjam na meni i dalje nezamislivom mjestu. Da me neko prije četrdeset godina pitao: 'Koga ćeš pred pedeseti rođendan slušati dok toneš u san?' rekla bih 'Julku Boljević, s prizemlja.' I zaklela bih se u majčin život.

Ništa mi ne znamo. Ni šta nam sjutra donosi. Ma, ne znamo ni šta donosi sljedeći poziv, ako nas iko više i zove. Srećni smo ako nam iko više pošalje poruke koje sadrže riječi.

Ne osvrćem se, zapravo. Ni kada osjetim miris zemlje toliko osušene da je pukla poput kore hljeba; ni kada osjetim miris zgrade u Londonu, pored muljevite, slane rijeke. Ne osvrćem se ni kada osjetim Ivoire de Balmain koji je u školu donosila Tanja Vujanović. Želim to zabilježiti, nije lako, često bježi. Od tog bilježenja ispletem dane, ali već se neko vrijeme ne osvrćem, što smatram uspjehom, naučenom lekcijom. Nostalgija ima obline i udobnost, baš kao i ova 2018. I u nju želim da se zaletim i bacim: u njenu mirišljavu mekanost. Podatnost, kažu muškarci. Došla je i ta godina, kada napuniću pola vijeka i kada ću sebi dozvoliti više; govoriću da su neke žene, stvari i pojave podatne, i niko me neće pogrešno razumjeti. Možda ću i za muškarce govoriti da su podatni, mada to sada svojim unutrašnjim okom ne vidim.

Da će doći ova obla godina, pa to nismo mogli ni zamisliti onda, ispred Pet udovica, u ulici Pariske komune, ispred broja 7, na igralištu za kockice koje je sada vjerovatno pretvoreno u parking. Tada smo, u pauzi kockica i jurcanja između oleandera, po onoj ispucaloj zemlji, strahovali kako ćemo podnijeti sigurnu smrt 1999-te. Rekli su nam da će to biti kraj, smak svijeta, prvi u nizu najavljenih. Nećemo biti živi da dočekamo ni dvijehiljaditu. Vilice su nam padale od zaprepašćenja. A već smo bili preživjeli onaj gadni zemljotres, pa još nekoliko blažih poslije glavnog, kada smo spavali na livadi iznad Morače. To jest, lažem: moja porodica nije spavala tamo, iako je majka htjela, ali tata nije dao. On se čak nije ni probudio dok se soliter tresao; poslije nam je, u trik majici, mahao s prozora od spavaće sobe. Htjela sam da spavam pod vedrim nebom, kolektivno, uz logorsku vatru, pjesmu i gitaru. Tata to nije volio. Nije nikada ni volio komunizam. Valjda sada to mogu reći, na pragu 2018.? Dobro je poznavao ljudsku prirodu. Znao je da komunizam ne može da uspije. Jedni su uvijek bili jednakiji od drugih. Nije volio ništa ni da traži ni da dobija od države. Majka je iza njegovih leđa tražila taj stan u soliterima. Ipak je i on svoje kapitalističke snove malo ispunio, 1990. Dok nije nestao odnos dinar-marka, a došao rat. Tata je rano umro.

Zar će već biti ta godina 2018? Nedostižna, činilo se, kada smo protiv Momišana igrali trulih kobila. Pa se čudim što me krsta bole kad dugo sjedim. Svašta se promijenilo. Sada je i samo gledanje te igre (trulih kobila) valjda zabranjeno. Ili ideš ilegalno na neki kanal pa gledaš slike slijetanja dječaka dupetom posred leđa djevojčica. Bilo je više jednakosti među polovima. Nismo se štedjeli. Može se to i tako posmatrati.

Otišla sam i iz solitera, i iz Lordovke, iz Titograda i Jugoslavije, i svuda sam stigla, a uvijek sam znala gdje su mi korijeni. Ima li penzije od toga? Ne. Odlično, ni ne želim je. Nikome ništa ne dugujem. U tome sam nedugovanju naučila uživati započinjući živote na novim mjestima, taman kad bi mi se učinilo da sam se negdje odomaćila. Napokon sam shvatila Virdžiniju Vulf: 'Žena sam i nemam svoju zemlju. Stoga, čitav je svijet moja zemlja.'

Moja djeca ne moraju prelaziti toliki put da bi shvatili da je svijet njihova školjka, a oni da su biser. Zaokruženi, savršeni biseri, u kojima je memorija svijeta - navijam da generacija Z poradi na toj svijesti. Ovo su indigo djeca - kaže mi jedna hrvatska književnica. Njima nije važno otkud su. Želim da joj vjerujem. Biramo kome vjerujemo, i kojim riječima. Sve mi biramo, srcem ili razumom; tako i odbacujemo. War is over if you want it - Lennonova božićna poruka.

Onda dođe čak 2018! Ne mogu je se nagledati. Stizala je postepeno, postepeno, pa naglo. Čekala sam je misleći kako ću se uz pomoć nje iščupati iz situacije da me djeca trebaju, pa ću ići na veliku pješčanu plažu, po čitav dan piti osvježavajuće koktele uz povjetarac s mora i šašave drugarice - niko nas više neće trebati, a gledaj nas - mi i dalje mlade.

Vrijeme ima sebi svojstvenu mudrost protoka, neovisno o nama, dok mi i dalje - učimo.

Sada želim društvo svoje djece; svake su godine sve interesantniji, ljubila bih ih po čitave dane, grlila, slušala njihove priče, njihove zaključke s nivoom više, s notom iz meni nove oktave...

Ali, pustiću ih. Pustiću ih da odu, naravno.

To je moja lekcija za 2018.

I još jedna: Učim reći ne.

Učim reći Ne Puštam u noći glas gorčine ili glas nade. I učim reći Ne. Jer više nije vrijeme za plakanje ni za žaljenje, niti za traženje lakih izgovora. I učim reći Ne. Montserrat Abelló

Ostalo prepuštam kosmosu - i ostajem otvorena za iznenađenja.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")