„Svako ko milicijom pokušava da zaštiti sebe i ustavni poredak od svog naroda koji štrajkuje - doživjeće siguran krah.“ (Milo Đukanović, Žuta greda, 1988.)
Hoće li se kandidovati? Otac nacije. Obnovitelj tekovina. Najviši sin naših naroda i narodnosti.
Hoće li nas opet povesti svojom premudrom rukom? Sa skupocjenim satom. Preko Atlantika.
Hoće li nas, onako dalekovid, trijumfalno uvesti u američki Koloseum, zajedno sa kečerima i starletama?
Hoće li nas iznova učiti demokratiji i vladavini prava? Taj kauboj. Bastadur. Sa Divljim zapadom u srcu. Bacajući pokajnički pogled ka Karpatima pritom.
Hoće li nas voljeti, opet, naš košarkaš „pobjedničkog duha“? Oslobodilac. Plemenik. Kralj među tajkunima i tajkun među kraljevima.
Zašto se ne kandiduje? Možda nam je nešto zamjerio? Da nije onaj Filip moleći ga pretjerao, pa se sramežljiv iz skromnosti snebiva? Da se nije Duško odmetnuo? Da nije što Pens ili Kurc, ne bilo primijenjeno?
Njegova kandidatura je jedino svjetlo na kraju tunela, poslednja dionica auto puta, najviša retorička forma socijalnih davanja.
Ako Ga ne predlože, ili se On, sačuvaj Bože, ne prihvati, ne vrijedi ni glasati. Jer glasanje je lični, takoreći intiman čin, kao poljubac ili preljuba. Kako varati, ako On, majstor izbornih prevara, nije u igri?
Šta bi činila cijela vojska kibicera i doušnika bez njega kao kandidata? Za koga bi očijukali, nadzirali, ucjenjivali? Sa čime bi izašli pred Roćena, Katnića, Pažina „i pred druge srpske vitezove?“
Zašto nas muči? Koga da očekujemo „ovdje na agori“, ako Njega nema? Hamlet kaže: „spavati, spavati“, ali kako da usnimo bez vođe i kormilara. Demokratičnost je ionako čist avanturizam, suvišna sloboda izbora, proceduralna shizofrenija.
Ako neko trči ne gledajući kuda ide i ne znajući kako glasa, treba odnekud doći i uloviti ga. Kao onaj „lovac u žitu.“
Gdje si, naš lovče? Ima dana koji nisu trebali svanuti. Zar da nas ostavi naš Kum, naš hajduk, naša Britva? Sublimacija naše gorštačke razobručenosti.
Bez ubjeđenja, bez sistema i ideologije, oslobođeni od svega i prijemčivi za sve, kadri da usvojimo ćud i kaprice svake vlasti, bez tebe poput Don Kihota jurišamo na vjetrenjače. Blažove. Pardon, Acove.
Dokle ćeš nas držati u neizvjesnosti? Evo, usplahirila se opozicija. Predlaže. Prijeti. Kao članovi tvoje partije i nedogmatična bića, uvijek spremna na kompromise, skloni smo padu. Ne dopusti da pokleknemo u ovoj groznici iščekivanja.
Vrati se, Šefe! Dođi iz Dubajia. Sa Briona. Iz penthausa. Dođi i kandiduj se! Onako visok i vječno mlad. Sa svojim organizovanim kriminalnim grupama.
Dođi svojima!
Jer, „varvari“ svakako „ne čekaju na granicama. Oni već dugo nama vladaju“ (Alasdair Macintyre).
Autor je funkcioner Demokratske narodne partije
Bonus video:
