Da je puna stratega i vizionara, a ne sumnjivih eksperata i diverzanata bivše vlasti - Vlada bi na Cetinje poslala premijera umjesto policije i bagera. Ministri bi se mirno spremali za ručak u Šipčaniku, vojni helikopteri mirovali, a država ne bi arčila suzavac i gumeni metak u vrijeme dok se svuda steže kaiš. Kao kada je preležao koronu na nogama, profesor premijer bi odlučno stao pred komitske barikade bez obezbjeđenja i pancira. Rastvorio bi gomile polovnih guma na Belvederu kao Mojsije Crveno more, sabirao zavađenu braću i pretvarao ih u blagosloveno biračko tijelo.
Umjesto policije podijeljene između carstva nebeskog i zemaljskog, prišao bi penzionisanom Filipu, uzeo ga za ruku i poveo u manastir. Da kao dva politička pravednika mire Crnu Goru, dok sa Orlovog krša sija sunce slobode, a veljovići-boškovići nestaju u tren kao Đukanović iz Gradske kafane. Pred našim očima gradila bi se prebražena Crna Gora u kojoj se vjernici nekad ponašaju i kao građani dok troše platu od hiljadu eura.
Jer profesor-premijer već je pokazao narodu da su čuda u Crnoj Gori moguća, čak i nakon poraza čuvene škole čudotvoraca sa desne obale Morače. Kada su po bijelom svijetu ministri tražili vakcine kao Sveti gral, premijer je promovisao imunizaciju molitvom. Dok su antivaksere vabili ulaskom u diskoteke, premijer se od vakcine branio antitijelima i ljubio ruke i obraze. Otvorenim granicama oživljavao crnogorski turizam na umoru i dijelio građanima boce ulja kao DPS-ovi vojnici pakete pred izbore.
Kad već nije uspijevao da pomjeri brda koliko ni specijalne tužioce, u ministarske kabinete uvodio je mačke sa Facebook preporukama, jačim od diploma Meda i Moma Koprivice. Branio je cijene hljeba kao komite Crnu Goru i razgoropađenim koalicionim partnerima praštao - otvaranjem administracije po dubini. Upokojavao zadužene avio-kompanije i nove spremao za prepunu samrtničku postelju crnogorskih gubitaša.
Na putu ka preobraženju Crne Gore premijer se najviše iskazao u činjenju političkih čuda, iako mu politka nije branša koliko ni Molotovljevi kokteli. Umjesto poličkih veterana ustoličio je eksperte, spremne da se jednog dana premetnu u lidere kakve bogougodne stranke. Puštao je niz vodu nekadašnje saradnike lakše nego Kazanova ljubavnice, a građanima obećavao reforme, taman kao Crkvi potpisivanje Temeljnog ugovora. Nakon godina carovanja teške riječi i podignute obrve, u Vladu i parlament uveo je narodne poslovice i jezik jevanđelja.
Na javnim skupovima promovisao je premijersku suzu, čija moć građanske partije pomjera udesno ili ih bar dovodi do ruba pucanja. Pokazao da čak ni na Balkanu svaki premijer nije Betmen, nego postoji i poneki Brus Vejn što skromno hodi ulicom u crkvenoj majci i nosi ceger pun zeleniša. Ovaplotio je premijer crnogorski politički ideal u kome jedan čovjek ima Slavkovu lucidnost, Milovu tvrdoglavost i Momirov osmijeh dobrog komšije.
Ali najveće premijerovo čudo je vakrsnuće bivše vlasti koja je mjesecima umirala po skrivenim kabinetima i odabranim kafanama. Uz pomoć ponekog koalicionog partnera uspio je da okrijepi arhineprijatelje peharom podjela i dao im potencu da kohabitaciju pretvore u otvoreni rat. Politički pokojnici i penzonisani policajci postali su heroji - umjesto da još prošle jeseni pod upaljenim prskalicama sjede na stadionu Budućnosti. U preobraženoj Crnoj Gori sklepao je sistem u kome policija plijeni šlepere kokaina - ali nakon jednog poziva kralja iz komšiluka, njeni zaslužni šefovi lako padnu.
Godinu nakon osvježenja ponovo pitaju ko nam je rekao da dođemo na Konik, dok se vjerska prava brane pancirnim ćebadima umjesto Ustavom. Ustoličenja i lokalni izbori su najave građanskog rata, a politička scena izgleda kao tabloid u kome se koalicioni razvode kao ocvali selebriti parovi. U takvoj Crnoj Gori se komšije ponovo mrze, dok svi zajedno traže žirante za odlazak u supermarket.
Zbog toga će, ako stvarno planira da preobrazi Crnu Goru, profesor premijer morati da potegne još poneko čudo. Jer narodu, makar i ovako blagoslovenom, neće dugo pomagati suze i prenemaganje pred kamerama. Baš koliko ni pravdanja da dežurni kritičari samo njemu stavljaju krst na leđa i krive ga za ono što nisu prethodnike.
Jer voljom nebesa ili birača, premijer Zdravko prihvatio je da vodi firmu u stečaju koju su trideset godina razvlačili očevi nacije i kumovi liberalnog kapitalizma. I za početak bi bio red da kao stečajni upravnik ne zavađa radnike i na hrabri staru upravu, kad već nije kadar da nas odmah izvede na zelenu granu. Ako je ipak potrošio sva čuda, neka sa ocem nacije pođe u penziju, a preobražena Crna Gora će na izborima tražiti novog mesiju.
Bonus video:
