Kad god čujem riječ “narod”, znam da imam posla ili sa neznalicom ili manipulantom. A obično je riječ o oboje.
Kada riječ “narod” devalvira, neizostavno je prati još jedna u tim prilikama popularna riječ - “izdaja”. Jer da nema “izdaje” kako bi “narod” shvatio ko hoće da mu - podvali… A ko će da ga - čuva. To je zanimljivo, kako je neko primijetio, ti narodobrižnici, i pored retoričkih uzleta povodom “naroda”, u suštini imaju nisko mišljenje o “narodu”. Taj bogotvoreni entitet vide kao nezrelo i nerazborito biće - jer, uvijek neko mora da ga pazi i nadgleda. Da “narod” ne zaluta, a oni su rođeni da ga vode.
Jasno je da “narod” na način kako se ta riječ kod nas upotrebljava, naprosto - ne postoji. Jer, “narod” je - svako i niko. A zapravo - goli demagoški konstrukt. Otkad su građani u Crnoj Gori postali “narod Crne Gore” (ali nipošto crnogorski narod), ili, još gore “vjerni narod”, stvar je počela opasno da liči na desničarski kič najgore vrste.
U svemu tome, golemu ulogu ima i SPC, i osnovni ispit ovoga (građanskog?) društva je da li može skinuti crkveni jaram koji mu je namijenjen. Tako na Univerzitet stiže lik koji ni u tv emisiju ne smije bez dozvole Crkve, a mi treba da vjerujemo da on tamo dolazi kao individua, a ne crkveni namjesnik. Ili, pogledajte najavu za program u Crnogorskoj kinoteci: daje se film “Tihi kutak Hristov”, produkcija Manastir Ostrog. Sada je valjda jasno zašto je smijenjen prethodni direktor. On je mislio da bi kinoteka trebalo da se bavi filmskom umjetnošću.
Još jedna nevolja sa “narodom”: takav pristup podrazumijevao je čitavu jednu kastu tumača narodne volje. To su oni koji vjeruju da znaju što je “iz glave cijela naroda”. Na koncu, idealizacija mnoštva uvijek dovede do nakazne slike: san svakog narodoljupca je narod sa - samo jednom glavom. Onda je, vjeruju takvi, svima i sve jasno… Jedna glava - jedan vođa, jedna crkva. I tako dalje.
Ovih dana je “narod” stalno u igri. Možda mu pozli od toliko ispraznog vrćenja.
A ekspertska vlada?
Zar nije neobično da se ekspertska vlada poziva na “glas naroda”. Da se vjerovalo u glas naroda, oni ne bi ni bili tu. Otkuda sada taj vapaj za “narodom”. Ili je i to (“narod”) posljednje pribježište, znate već za koga… Korumpiranje “divnog naroda”.
Poteže se i priča o političkoj korupciji. Čim vam se ne sviđa raspored snaga… To jeste politika, sviđalo se to vama ili ne.
Primjeri političke korupcije koji se rado prizivaju, zapravo nemaju veze sa aktuelnom situacijom. Eksperti su izgleda podbrkali lončiće. Možda će se bolje snalaziti kada naprave stranku. Bar neće morati da glume - stručnjake.
Za ilustraciju konfuzne svijesti koju donose aktuelni dani dobro vam može poslužiti tv nastup jednog poslanika. Ima elokvenciju onih likova koje je u SFRJ filmu obično igrao sjajni epizodista Zvonko Lepetić (”CIA, snajka, CIA”). MK je slika i prilika diskurzivnog cirkusa koji zovemo - crnogorskom politikom. Njegovo ponašanje u emisiji Petra Komnenića pokazalo je jednostavnu stvar: to nije biće dijaloga. On može biti političar samo u nedovršenom društvu. Ta vrsta diletantizma nije samo jadna ili smiješna već i vrlo opasna. Tragično neintelektualan koncept politike: monolog umjesto bilo kakve komunikacije. I što je nagore - vidite da njemu sve to djeluje sasvim prirodno. MK, malokalibarski političar.
Kito u knjizi “Grci” spominje da je u Spartanskoj skupštini pobjeđivao najglasniji, pa je dreka zamjenjivala svaki smisleni iskaz. Možda je takav doživljaj politike pravi okvir da nam ponudi Bečića kao samoproklamovanog “Vođu naroda”. On je javno nagovijestio - svoje prvenstvo u borbi za “narod”, ali je brzo sebi priključio i odlazećeg premijera. Koliko sam shvatio njih dvojica će da sačuvaju “slobodu” i “narod”.
”Sloboda” i “narod”… Kako bi rekao lik iz jednog starog, sjajnog crtanog filma: Baš neobično pišu riječ fotelja…
Bonus video:
