Gotovo da bi se moglo reći - vijest se ponavlja, iz godine u godinu, iz polugođa u polugođe: povučeni/frustrirani tinejdžer - u raljama krize smisla, verzija za američku provinciju, dakle “najtrvđa” varijanta - došao je u školu sa očevim/očuhovim/prijateljevim pištoljem/puškom i poubijao nedužne đake, a i po kojeg profesora… Taj narativ već ima i svoju žanrovsku fioku u savremenom američkom filmu.
Događaji poput najnovijeg, u Teksasu, ponavljaju se zapanjujuće često - a jedna od posljedica je i rasplamsavanje vječite američke polemike za ili protiv slobodnog pristupa oružju. Organizacije za čuvanje takvog prava (u duhu vesterna i okašnjelog XIX vijeka) toliko su uticajne i brojne da se političari vrlo nevoljno konfrontiraju sa njima, naprotiv, rado se na imanju slikaju sa puškom i stetson šeširom. Ipak - nešto je jasno: ovakvi zločini u Americi se dešavaju neuporedivo učestalije nego li bilo gdje drugo u svijetu. Dakle, što god pričali ljubitelji oružja, i njihovi advokati, to, dobrim dijelom, jeste posljedica slobodnog pristupa oružju.
Iako je jedan od najvećih američkih pisaca napisao roman Zbogom oružje, ta fraza djeluje krajnje - neamerički. Ali, sasvim američki - i sam Hem je bio ljubitelj oružja, na koncu je pucao sebi u glavu. Još jedan dokaz da su na opasnom putu narodi koji ne vjeruju svojim velikim piscima, jednako kao i pisci koji ne vjeruju sami sebi.
U nekom od tekstova koji prate ovakve izvještaje vidio sam da se i Crna Gora (očekivano, zar ne?) nalazi vrlo visoko na listi zemalja u kojima je popularno imati oružje.
A naporna je ta tzv. “kultura” oružja: pucnjava te prati od kad se rodiš do kad se oženiš… (Veselje je bilo prelijepo - striko Milonja ispalio dva šaržera, koliko puta ste čuli neku varijaciju ove rečenice?)
OK, nevesela istorija pruža priliku da nađete olakšavajuće okolnosti za bilo što. Iako veći dio crnogorske istorije čini takvu fascinaciju razumljivom - uostalom ovdje su se prije par stotina godina i djeca rađala kao oružje, a ne kao ljudska bića, jedinke - smisao društvenog kretanja je upravo u tome da izađete iz zone napornih i nepotrebnih, anahronih opsesija. Da ostavite prošlosti ono što tamo spada.
Ta nakaradna fascinacija oružjem doživjela je svoj vrhunac devedesetih godina prošloga vijeka, u vrijeme najvećeg potonuća i moralnog raspada ovoga društva. (Znao sam da neće na dobro izaći kada mi se, početkom devedesetprve, drug, nepokolebljivi roker, beskrajno ponosan na svoje muzičke uređaje, pohvalio da je sve to prodao i kupio pištolj.) Danas je to ipak više ograničeno na svijet policije i kriminalaca, i, kako vidjesmo, njihove smiješne mačističke rituale međusobnog poklanjanja pištolja.
Ipak, u Crnoj Gori danas je toga mnogo manje nego ranije. Imam teoriju da je na pad popularnosti pištolja ovdje dobrim dijelom uticala popularnost i mogućnost gizdavog nadmetanja u - mobilnim telefonima. Pa je nekadašnji Crnogorac sa beretom ili zig zauerom postao Crnogorac sa ajfonom ili samsungom. To je valjda ta tranzcicija: ipak se kreće, to je najvažnije.
Reklo bi se da digitalna kultura potiskuje tu vrstu kolektivne fascinacije, ali ne treba biti pretjerano optimističan: kada klatno istorije okrene na stranu haosa, nešto tako eksplicitno analogno kao pištolj ljude uvijek iznova opčini.
Izvjesno da vam prilikom susreta sa bilo kakvom krizom smisla olovka može mnogo više pomoći nego oružje. Ali, nije bilo davno da ste ovdašnje momke mogli čuti kako zajapureno (meni su djelovali sasvim srećno) pjevaju - Ja za pjesmu nemam volju, dok ne čujem glas pištolju... Valja se nadati da je došlo vrijeme da i Crnogorci počnu osvajati neke drugačije modele egzaltacije. I da mogu, jednom, pjevati i bez pucanja.
Vidim da je Mugi oslobođen? Mora da Vesnini zakoni, po nekoj opasnoj inerciji, ponegdje još važe...
Bonus video:
