Kilibarda

Novak Kilibarda spada među markantne ličnosti novije crnogorske istorije, sviđalo se to nekome ili ne.

Takođe je i među onim ličnostima čiji doseg i dejstvo nije lako “izmjeriti”. One stvari u kojima je bio najbolji, mislim na profesorski rad i njegovo bavljenje narodnom književnošću, nisu mu donijele “slavu” kakvu mu je donijelo bavljenje politikom. Iako je ta “slava” u Crnoj Gori “prejeftina, mimo igđe”.

Novak je sav bio od kontrasta, nerijetko spektakularnih.

Imao je istančan osjećaj za jezik, i bio je vrhunski znalac jezika. Njegova proza se prije svega dešava u jeziku i jeste spomenik crnogorskom jeziku. U njegovoj Crnogorskoj hronici postoje mnoge zanimljive stranice, ali teško se oteti utisku da je profesor pojeo pisca.

Spektakularno je bilo i njegovo nadgornjavanje sa mitropolitom Amfilohijem - oba su pretendovala na liderstvo nad crnogorskim Srbima. U jednom tekstu o mitropolitu Novak se prisjeća njihove posjete Goliji. Domaćin iznio raskošnu trpezu, dočekuje slavne goste, pola sela se iskupilo. No kako se vrijeme naglo namrštilo, kako zna na planini, domaćin predloži gostima da uđu u kuću. Veli Novak da je tada primijetio izraz olakšanja na Amfilohijevom licu, očito mu nije bila prijatna golijska grmljavina. To je naravno bilo dovoljno da Novak insistira da ostanu vani, uz objašnjenje - Ajde molim te, pa neće Bog poslati gromove na vladiku crnogorskoga...

Mitropolit SPC mu nije ostao dužan - slavna je njegova formulacija, da iako nikad nije vjerovao da je čovjek nastao od majmuna, Novak Kilibarda bi mogao biti dokaz da jeste od - lisice.

Novak je bio neprikosnoveni lider srpstva u CG početkom devedesetih (Uskoro će Kilibarda Crnom Gorom da zavlada, pjevali su tadašnji borci za Veliku Srbiju), ali takođe i jedan od rijetkih koji je evoluirao, što mu je donijelo žestoku omrazu kod dijela “tradicionalnijih” Srba, nesklonih bilo kakvim evolucijama.

Ipak, kada je njegova evolucija nakon etičkog i kulturološkog iskoraka (kapitalno važna Narodna sloga), dobila i svoju političku dimenziju - odnosno, kada je sasvim prešao na stranu tadašnje Đukanovićeve vlasti, katkad je ispoljavao i višak entuzijazma. Doduše, to jeste i bio modus DPS djelovanja prema intelektualcima - koji se “prepuste” od njih naprave krpe, a koji se odupiru, očas postaju neprijatelji. Nevolja je što kad od nekog intelektualca napravite “krpu”, njegova riječ ne može imati nikakvu težinu, pa ni vlast ne može imati nikakvu korist od njih. Zato je to takav brlog.

Sjećam se Kilibarde iz vremena kada je volio posjetiti redakciju Vijesti. To je - već od ulaznih vrata pa do kancelarije glavnog urednika - uvijek bio svojevrstan teatar, ali ne bez šarma. Volio je da se ljudima iz Vijesti jada o političarima, da se čudi njihovom neobrazovanju i pokvarenosti. Što mu nije smetalo da, kada su Vijesti proglašene glavnim neprijateljem, naglo prorijedi takve posjete.

Ne postoji bolji (i istinitiji) portret NK nego što je onaj u knjizi Slavoljuba Šćekića - “Novak Kilibarda: Ispovijest o deceniji koja je promijenila lice Crne Gore”. Njegovo iskreno priznanje o “osnivanju” stranke je jedinstvena potvrda načina na koji je radila tajna policija u to vrijeme.

Ali, postoji jedan detalj koji Novaka Kilibardu “spašava” i od drugih i od njega samoga.

Ovih dana je obilježavana jedna od najsramnijih crnogorskih godišnjica - neljudske deportacije bosanskih izbjeglica koje su isporučene pod nož Karadžićevim zlikovcima. DPS javnost ne voli podsjećanje na taj događaj - jer se ne uklapa u njihovu mantru o multikulturalnoj vlasti koja je sačuvala Crnu Goru od zla.

Ono što se povodom Novaka Kilibarde ne smije zaboraviti je da on nije, poput Đukanovića, odabrao poricanje i falsifikovanje. On je otišao u Srebrenicu i poklonio se žrtvama monstruoznog genocida.

Taj katarzični iskorak je značajniji politički čin od svih pakosti, komplikovanja ili ego poza koje mu većina pamti.