Makarti

Lijepu je priču Branki Bogavac svojevremeno ispričala Galina Višnjevska, operska diva i životna saputnica Mstislava Rostropoviča. (A Branka čitaocima Arta.)

Bila je mlada kada je 5. marta 1953. umro genijalni Sergej Prokofjev. Pamti da nije mogla staviti niti jedan cvijet na grob velikog kompozitora. Prokofjev je umro istoga dana kada i Staljin. I svo cvijeće ne samo Moskve, vjerovatno i cijele a pogoleme Rusije bilo je na sahrani kremaljskog čudovišta. (Mora da nikada nije zabilježena tako masovna migracija cvijeća prema jednom diktatoru.)

Tako da cvijeta za Sergeja Sergejeviča - u cijeloj prvoprijestonoj Moskvi - nije bilo.

Uzgred, šarmantnu opasku Galina je izgovorila na kraju priče. Bilo joj je žao, kaže, što je Prokofjev umro prije nego je čuo da je umro Staljin.

Daleko od neke ozbiljne analogije, više kao kakav postmoderni odjek ove pričice, primjeren medijskoj civilizaciji koju živimo (a koju je kreirao i jedan od likova iz ovog teksta), pratio sam ovih dana koliko je javnog prostora dobila smrt Silvija Berluskonija, a koliko vjerovatno najvećeg pisca našega vremena, Kormaka Makartija. (Uz Tomasa Pinčona, naravno.) Kako (danas) prođe pisac u medijima ako mu se desi da umre istovremeno sa medijskim magnatom i ordinarnim političkim pajacom...

Berluskoni je na čelu onoga niza, onog političkog rodoslovlja koje se završava (eh da je tako) ili vrhuni u pojavi Donalda Trampa kao američkog predsjednika.

Nije lako bilo na početku Berluskonijeve političke karijere predvidjeti takve implikacije - tada je izgledao kao šarlatan, ali šarlatan čiji uspon je bio šamar klasičnom političkom establišmentu, utemeljenom na ozbiljnosti hladnoratovskog konteksta, ali i odgovornosti starog kapitalizma. Taj šamar je bio nešto što je najednom željelo potpisati mnogo ljudi različitih političkih i klasnih miljea... Budući da je prvi koji je uočio mogućnosti ovakve političke jednačine, on je oblikovao aktuelnu formu političkog populizma.

Zato je bio zabavan svim diktatorima, čak i kada pravi gluposti. U afirmativnom odnosu prema njemu kod većine autokrata, kao da je postojaio i jedan (podrazumijevajući, pseudokritički, ironičan) podtekst - evo do čega dovodi ta demokratija.

Drugi član aktuelne jednačine smrti je Kormak Makarti, majstor kakvih je bilo malo.

Pisac je koji je dosljedno (ne kao T. P., doduše) izbjegavao medijsku pažnju, odnosno dozirao je na način koji današnjim “konzumentima” kulture naprosto nije shvatljiv.

Svoju antičku pozornicu našao je u svedenom a živopisnom svijetu američkog juga, čudesnom mikrokosmosu Granice. Nema autora kod koga je nasilje tako uvjerljivo i lišeno onoga pseudoglamura koji nasilju katkad podari logika žanra.

U njegovoj prozi krv je stvarnija nego u bilo kom filmu.

Pored veličanstvenog “Krvavog meridijana”, istinsko remek djelo - iako na unekoliko drugačiji način - je roman “Put”. Fascinantan roman jezika - najrazorniji sloj romana je rezultat koji stvara takva upotreba jezika. Svedena postapokaliptična stvarnost jednako kao život guši i razara i sam jezik. Što se dešava sa jezikom kada je stvarnost na koju jezik svojom prirodom referira radikalno poništena? Način na koji je pisac postavio i predstavio taj problem nudi neke od najvažnijih mogućih uvida o čovjeku.

I, na koncu, izvjesno - bio je jedan od onih koji su jasno uvidjeli ispraznost i besmisao kulture koju nam je donio Silvio B, i svi njemu sljedujući. I sve njima sljedujuće.

Zato sam odlučio da svakome ko mi ovih dana “saopšti” da je umro Berluskoni, odmah odgovorim pitanjem - Da li si ti čuo da je umro Kormak Makarti...

U konkretnom slučaju morate reći i ime - naime, jedan mladi prijatelj je na informaciju da je umro Makarti, ožalio ser Pola (prezime nije isto, ali je slično) i počeo da pušta njegove pjesme...