Nedavno sam ušao u taksi i bez razmišljanja o promjeni naziva rekao: „Do hotela Crna Gora“. Taksista je krenuo, i nedugo zatim rekao mi da mu je merak kad čuje ljude koji i dalje istrajavaju na izrazu „hotel Crna Gora“. Svjesno ili nesvjesno, sjećanje traje dok se ime koristi. Istina, taksista me udavio pričom o staroj Podgorici, na kojim mjestima su se mladi sastajali, kuda su šetali stariji, kakav je bio repertoar u bioskopima i koje su se sve kafane „pozatvarale“ u međuvremenu. Priča o staroj Podgorici uvijek ima dva kraja, one koji Podgorici negiraju zvanje glavnog grada i one koji prenaglašavaju stvarne domete Podgorice i posebnost vezuju za izuzetnost. Istina je u ovom slučaju zaista na pola puta, i pravi Podgoričani koji imaju šta da kažu o gradu teško se otvaraju iako imaju što da ispričaju. Ponekad, ne mogu da dođu do riječi od lokalpatriota.
Bilo je neke kosmičke pravde u trenutku kad je novi Premijer postao žrtva lapsusa. Dočekujući veliko ime sa svjetske politčke scene, Marković je u prvom dijelu rečenice „imao potrebu da naglasi da je riječ o specijalnom samitu“ i baš kad se svim silama glasa, i facijalnom espresijom uputio ka ukazivanju na važnosti gosta, sudario se sa samim sobom. Bez obzira na simpatije ili odsustvo istih prema Markoviću, siguran sam da je bilo malo onih kojima ga nije bilo žao u tom trenutku. Čovjek je pod pritiskom, nije vičan diplomatiji i visokoj politici, već je bio žrtva gurkanja od strane jednog od najmoćnijih ljudi na planeti, a sad još i drugom čovjeku Amerike pominje Klintone, bivše vlasteline. Vidjelo se koliko su Premijera „prošli žmarci“ u tom djeliću sekunde, jer nije mala stvar imenovati hotel po Klintonu a dočekivati Trampovog zamjenika, onog Trampa što je na vlast došao pobjedivši upravo Hilari Klinton. Hotel Crna Gora glasno se nasmijao u tom trenutku.
To prevazilazi i lapsus i nespretnost, i može da se protumači kao provokacija iako su Amerikanci svjesni da nemamo mi političare takvog kalibra da smije tako da se šali. Slične fore bačaju mangupi iz Podgorice, ali oni sigurno nisu u politici. Preziru je.
Prošao je lapsus, otišao je Pens, a ostala je fora o hotelu Klinton umjesto Hilton. Sigurno je da će još dugo gradske ekipe umjesto Hilton izgovarati Klinton, a nije isključeno da baš taj naziv ostane alternativa za ime hotela. Obično tako ide sa imenima. I u Podgorici je bolje sam sebi da daš nadimak nego da ti ga Morača izbaci.
Marković je jedan od ozbiljnijih političara sa naše scene. Zamislite tek kakve bi lapsuse pravio Migo, ili kako bi se bahatio Mugoša, Ivanišević bi možda skinuo gaće, ili kako bi neko od mlađih preglumio sam sebe (Andrija N.). Negativna selekcija već je dala rezultata. Dovođenjem podobnih i poslušnih, nije se otvorio put za nova sposobna lica koja makar umiju da napišu valjan govor, i da izbrifuju Premijera nekoliko puta. Crnogorci diplomatiju doživljavaju kao priliku da se putuje po svijetu na račun države i da se našklapa para prije penzije i naravno da se glumi elita.
Zato je i poražavajuće vidjeti koliko novca Crna Gora sipa u prazno diplomatama širom svijeta, a najveći dometi naše diplomatije i dalje su popunjavanje trač rubrike i skandali neiskusnih i bahatih novopečenih diplomata. Kad je srušen hotel Crna Gora, kolumna u ART-u nosila je naziv „E viva Hilton Montenegro“. Danas je Duško zaslužan za naslov. Ko bi rekao?! „Bracki diplomacki“.
Bonus video:
