Zahvalan sam čitaocima koji mi pošalju imejl i kažu mi kako su ih moje knjige dirnule, uticale na njih. Pa ipak negdje u glavi mi stoji saznanje da je sve, sva sjećanja, svi uticaji - prolazno. Za jednu, u najboljem slučaju dvije generacije, niko neće čitati moje knjige, ni misliti o meni. Sasvim sigurno me se niko neće sjećati kao stvarnog bića. Ne biti svjestan ovoga, ne prihvatiti nepostojanost egzistencije, znači živjeti u zabludi…
Briljantni Irvin Jalom, najpoznatiji psihoterapeut s kraja prošlog i početka ovog milenijuma, pomenuto promišljanje temelji na citatu omiljenog mu pisca, Milana Kundere: Ono što nas kod smrti najviše užasava nije gubitak budućnosti već gubitak prošlosti. Čin zaborava je oblik smrti koji je stalno prisutan u životu…
I ja sam zahvalan čitaocima, koji mi redovno pišu, češće preko WhatsAppa i Vibera nego mejlom, već sam pominjao i citirao jednu, najbolju od svih, moju genijalnu prijateljicu, nalik onoj Elene Ferante, koja se u pauzama brojnih hemoterapija uvijek javi, kao i nedavno, prije ulaska u sobu za prijem toksina kojima se juriša na problematične ćelije:
Da se čekiram prije nego mi stave iglu i zakače flašu. Odlična kolumna.
Bilo je to nakon otvaranja ulice Eldina Hrapovića u Pljevljima, gdje su Mandić i Vraneš dali novi zamah kolektivnoj amneziji. Odnosno krečenju bliske prošlosti. U međuvremenu Pljevlja su dobila još dvije ulice po imenima mladića palih u sramnim pohodima i suludim ratovima u kojima Srbija i Crna Gora, Vučić, Mandić i Vraneš nikad nisu učestvovali:
Svi naši ratovi su bili bratoubilački. Napamet znamo sve bitke, protiv svih osvajača, jer ih istini za volju nije bilo previše, pa ih nije teško zapamtiti. Sve ostalo je bratoubilaštvo, s tim što smo sa većim žarom ubijali jedni druge nego osvajače. Suroviji smo bili prema janjičarima nego prema Turcima, prema domaćim izdajnicima, trockistima, kulacima, imućnim i obrazovanim ljudima, koji nijesu okrvavili ruke, nego prema Italijanima i Njemcima. Da budem precizna, mislim na ljude, zatučene maljevima i pobacane po raznim pasjim grobljima tokom “lijevih skretanja”, kao i na sve ubijene poslije završetka Drugog svjetskog rata, kojima nije suđeno, a ne zna im se strva, uključujući i Ibeovce.
U zadnjem ratu smo pokazali ko smo i što smo, ne samo svojim učešćem…Veća sramota su Štrpci i deportacija izbjeglica nego sve ostalo… Zato sam Sijuks po nacionalnoj pripadnosti…
Ne mislim da smo gori od drugih. Mali smo i jadni, pa nismo imali kuveti i kapaciteta da vodimo osvajačke ratove i da se iživljavamo na drugim narodima i civilizacijama, kao ostatak bijele rase. Svu mržnju, pizmu, frustracije, pakost i sadizam, usmjeravali smo i usmjeravamo jedni na druge. Bijela rasa je izgleda sklona zločinu, da ne kažem genocidu. Jer, gdje god je i kad god je ratovala, sprovodila je teror nad pokorenim stanovništvom. Možda je najbolji primjer mala, sada miroljubiva Belgija. Kad ih je zapalo, sproveli su genocid nad 77 puta većim Kongom i pobili 10 miliona ljudi…Voljela bih da neko izvrši istraživanje na temu koji narod nikada u istoriji nije izvršio genocid…
Volem što sam Sijuks.
Eto, predaleko ode moja digresija, ali sam si kriv. Inspirišeš me.
Kada sam narednog utorka pisao o stranačkoj konfiguraciji uoči izbora u Budvi, oporavljala se od posljednje terapije, ko zna koje po redu, ali ni tamo ni ovdje ne odustaje, šalje opet komentar. Rezignirana je političkom elitom, ne slaže se sa mnom da je komunizam pao:
Pošto sam zaključila da sam od rođenja u ovoj državi apatrid, na zbivanja na političkoj sceni gledam hladne glave, nezainteresovano, sa sve većim prezirom i animozitetom prema političkim sudionicima.
S tobom se ne slažem samo u jednom. Ne mislim da je komunizam pao, niti će skoro.
Tvrdim, da bračni par, radnika mučenika, u Crnoj Gori, koji su odvajajući od usta školovali dijete, ne mogu doživjeti da to školovano dijete (odličan student), počne da radi u državnom ili organu lokalne uprave, ako neko iz najuže famelje, nije član neke partije. Bilo koje. Trgovalo se vazda. Tužilaštvo, policija i sudstvo su bili i uvijek će biti udarna pesnica vlasti. Znamo kako je izabran Ustavni sud itd… Apsolutna politizacija i privatizacija pravosuđa i policije je jedino u čemu su istrajavali i u čemu će, uvijek, bez izuzetka istrajavati svi politički akteri…
Softver Vibera je nekako složio ostatak teksta da je vizuelno izgledao kao stih, a kada sam pažljivo pročitao shvatio sam da je i po sadržaju ispala dobra poezija:
Što se Budve tiče…
Za Jakova bez partije i zemlje najpametnije je da bude neutralan.
Igrom slučaja je ušao u političku trku za predsjednika.
Dva puta sam,
poluživa,
išla da ga glasam.
Čovjek je nakon istorijskog političkog rezultata,
za divljenje,
poslije nepunih godinu dana,
od izbora,
sveo podršku na tetku,
ženinog kuma,
Jevrosimu
i Radojku…
Ostalima nisam imena popamtila.
Sa Urom se poigrala UDBA pred parlamentarne izbore.
Rodić im je sve nacrtao
kod Petra,
ali ne pontavaju….
(Znaš da Dritana simpatišem, zato što je lud
kao struja.
Simpatičan mi je
i kad srlja).
…Između bivših Frontovaca će biti velika borba… Demokrate, treba da se poljube u dlan, ako ne izgube par procenata.
Nemam procjenu za PES.
A onda, ima li iko pozvaniji od nje da kaže koliko smo civilizacijski nazadovali u DPS/DF godinama koje su pojeli skakavci. Zbog čega su nam đaci posljednji na PISA testovima a žene među prvima u stradanju od kancera dojke, koji uz to poprima epidemiološke razmjere:
Što se tiče budućih parlamentarnih izbora, izbore će dobiti neko u čijem fokusu budu ljudi. Gledajući TV, i čitajući medije, stičem utisak da u CG žive političari, kriminalci, NVO, policija i tužilaštvo. Ostali su marginalizovani. Ne postoje.
Nisu dio malog crnogorskog “kruga dvojke”, iako predstavljaju apsolutnu većinu u državi i izdržavaju prethodno nabrojane štetočine i parazite.
U ovoj državi od cijele generacije srednje Ekonomske škole u PG, njih šesnaest otišlo je na matursku ekskurziju.
Crna Gora je prva po smrtnosti u Evropi od kancera dojke, između ostalog i zbog toga što su nam stari protokoli. Dok se u EU (Njemačka i Francuska) koristi EC protokol (na 15 dana), mi primjenjujemo AC protokoli na 21 dan.
I ja se sada liječim u inostranstvu. Primam terapiju koje ima i u Crnoj Gori, ali još nije ušla u važeće protokole! Imam sreće, jer sedmoro ljudi radi za troškove mog liječenja, ne računajući pomoć rodbine, prijatelja… Na tender sam dala čukunđedovinu, pozajmila novac…
Dvije moje poznanice nisu imale tih mogućnosti. Jedna od njih je bila majka dvoje malo djece…
Sveti Pavle, u Prvoj poslanici Korinćanima kaže: I ako imam vjeru, tako da premještam planine,
a ljubavi nemam,
ništa nisam…
Drugim riječima, činiti dobro ljudima, posebno kada pate, najmanje je što možemo da učinimo. Shvatio sam da je mojoj genijalnoj prijateljici kolumna utorkom podjednako važna kao i hemoterapija. Zaboravi na tren bolest, uz to dobije inspiraciju da opiše našu realnost mnogo slikovitije nego ja, tako da kada ponekad i pomislim da preskočim, jer šta već nisam napisao i kome već nisam sve rekao, onda pomislim na NJU...
Pisanje kao terapija. I pisanje kao način da bar nešto spasimo zaborava. Jer sve što ne zapišemo, nije se ni desilo.
Bonus video:
