Plažom maršira slijepa Samuilova vojska, Stefan Uroš uzima Niš kao zlatnu jabuku, a Bahova fuga bruji nad zalivom
Kalendar je paklena sprava. Naročito kada se zagledamo u prošlost. Tamo sve vrvi od kraljevsko-carskih intriga, ratova i sličnih performansa. Kada je juli - mjesec nazvan po jednom rimskom imperatoru - onda je najbolje izležavati se u hladu nadomak plaže, u blaženoj sadašnjosti, bez ijedne misli o ljudskoj istoriji.
Ipak, između trepavica natopljenih suncem kao da vidim smjenjivanje pokoljenja onih koji su gradili, rušili ubijali i bili ubijani. Rado pamtimo "njihove" zlotvore, a još bolje "naše" junake. Ko je "njihov", a ko "naš" jeste stvar trenutne političke konjukture.
Mogao bih se osvrnuti na istorijski važne vladare: ovih dana je godišnjica bitke na Belasici. Vizantijski car Vasilije II je prije više od milenijuma zarobio petnaestak hiljada Samuilovih vojnika. Iskopao im je oči, a svakom stotom ostavio po oko da slijepe odvedu kući. Odagnam tu misao, nikome pokraj ovolike svjetlosti ne treba beskonačna kolona slijepih vojnika. Ali i oni su, eto, tu na plaži, između bikinija i oznojene kože.
Ili bitka na Velbuždu više od tri vijeka kasnije. Srpski kralj Stefan Uroš je razbio bugarsku vojsku, a njegov sin, koji će ga nedugo potom zbaciti sa prijestola i ostati upamćen kao car Dušan Silni, pogubio je, kažu bugarskog vladara.
Stefan je uzeo Niš kao zlatnu jabuku.
Mogao bih tako da nižem datume koji se ponavljaju poput udara mora o sprud.
Ipak, za ljeta u "medenom mjesecu" kako su nekada zvali juli, nije na odmet sjetiti se, sklopljenih očiju, da istorija nije izrodila samo slavne nemani.
Johan Sebastijan Bah je umro 28. jula 1850. u Lajpcigu. Njegova Fuga bruji nad zalivom.
Taj isti veličanstveni i skromni čovjek je bio po svemu pitom, osim kad mu neko stane na žulj. Jedared je u mladosti isukao mač da proburazi nekog drskog druga, ali su ga ostali spriječili. Bah koji vitla mačem nije isti Bah koji slavi Tvorca do tada nečuvenim harmonijama. Ili jeste.
Tako na izmišljenoj plaži pred mojim unutrašnjim okom marširaju slijepi vojnici, silni vladari bivaju oceubice, a jedan kantor protestantske crkve u Lajpcigu umire, dok njegovo okruženje ni jednog trenutka nema punu svijest o tome da je samrtnikov život, mjeren po snazi notnih zapisa, bio veći poklon čovječanstvu od žitija svih tadašnjih vladara i religioznih vođa zajedno.
Kažem, kalendar je paklena sprava. Ne znam gdje sam bio u ovo doba prošle godine. Ili 1979. Ili 2005. Lična istorija nam izmiče, a kalendari svako malo na nas pljuckaju krv iz istorijskih klanica. Uz nešto muzike koja zna da utješi.
Juli su u Bahovoj domovini nekada zvali "mjesec meda" - medodaj.
Na njegovom izmaku je ipak najbolje leći u hlad nadomak plaže bez i jedne misli o ljudskoj istoriji.
Autor je urednik Deutsche Welle - programa na srpskom
Bonus video:
