Srđan Milić navodno je prije oko tri godine pitao Ranka Krivokapića, koji je već vodio brakorazvodnu parnicu sa DPS-om, zašto grubo napada Filipa Vujanovića. Može Filip, objašnjavo je Milić, pred kraj, valjda posljednjeg, predsjedničkog mandata, postati saveznik opozicije. Nije vjerovao da mu je ambicija da ide u političku penziju ili što li mu je Đukanović već namijenio.
Ova politička procjena bila je pogrešna, kao uostalom većina onih izašlih iz glave lidera SNP-a.
Vujanović se godinu-dvije prije isteka svog drugog mandata uveliko švalerisao sa opozicijom.
Tada je i prve dvije strofe himne slušao “sa zadovoljstvom”, a druge dvije “po službenoj dužnosti”. Vujanović je u jeku afere “balkanski ratnik” bio jedan od rijetkih iz šireg državnog vrha koji je održavao prisne veze s Tadićem. U isto vrijeme, Đukanović je dobijao ospe od bivšeg šefa DS-a jer je čitav teg slučaja Šarić prebacio na Crnu Goru, iako je i dijelu srpskog političkog-kriminalnog miljea bio sladak kokainski novac. Grmio je Đukanović 2010. da je Tadićev savjetnik, Mlađan Đorđević, “sklepao” crnogorsku opoziciju da nastupe zajedno na lokalnim izborima, naravno, sve protiv interesa Crne Gore.
Zbog ovakvih stvari Milić je iskustveno zaključio da bi opozicijja opet možda mogla računati na Vujanovića jednog lijepog dana limburga mjeseca.
Vujanović je krajem marta 2011. u intervju za TV B92 rekao da je Tadić “mnogo uradio na promociji Srbije i njenih vrijednosti” i da se njegov rad “veoma prepoznaje u međunarodnoj zajednici”. “Cenim što radi Tadić za Srbiju”, bio je naslov u većini srpskih medija. Tadić je koji dan kasnije, uradio ono što se mjesecima unaprijed znalo - podnio ostavku i omogućio istovremeno održavanje predsjedničkih i parlamentarnih izbora u Srbiji. Onih na kojima je izgubio. Vujanović ga je podržao na primjeren način, prije formalne kandidature, i nakon poraza oprao ruke od njega.
Ali ono što je predsjednik uradio prije nekoliko dana je slučaj bez presedana - dati direktnu podršku Aleksandru Vučiću, dan uoči izbora u Srbiji, mnogo je, pa taman da se Vujanović doslovice odmzao i probudio bez svijesti o trenutku i dešavanjima oko sebe. A domet te podrške Vujanovića, u gomili onih koji je novi srpski predsjednik indirektno dobio od svjetskih zvaničnika, vjerovatno seže samo do srca Vučića i Đukanovića.
Nije to jedina izjava predsjednika, kako to voli da kaže, svih građana koja je izazvala pažnju javnosti posljednjih tri mjeseca, nakon što je od onog guranja na binu nakon predsjedničkih izbora javno vegetirao i povremeno dijelio ordenje.
Tako je nedavno apelovao na Vladu Duška Markovića da što prije nađe rješenje za naknade za majke sa troje djece. Svih ovih godina Vujanović nije apelovao na Đukanovićevu vladu, a nije da nije imao razloga. A i teško da je milo Dušku da ga javno prozivaju.
Dalje, Vujanović je početkom godine kazao da je predložio Đukanoviću da se kandiduje za predsjednika Crne Gore. Koju sedmicu kasnije je razrađivao: "Nijesam ga pitao kako je u odnosu na tu moju izjavu i razmišljanje reagovao”... Svakom je milo kad ga javno hvale. A i funkcionerima, aktivistima i glasačima DPS-a prija ta glazba o novom kam beku partijskog šefa.
Vujanović je krajem 2007. kazao da bi Đukanovića, “podržao iz sve snage i s punom emocijom” da se kandiduje na predjedničkim izborima. Malo nakon toga je rekao da bi bilo “logično” da on bude kandidat DPS-a, ako već neće Đukanović. I zakucao stvari. Mnogo bi bilo da neko drugi, na primjer Svetozar Marović, ide preko hvaljenog predsjednika jer, kako tom prilikom Vujanović reče, nije bilo zamjerki iz partije na njegov angažman u prvom mandatu.
Kad smo već kod šefa organizovane kriminalne grupe, Marović je grdno zamjerio Vujanoviću, sa kojim je bio intimus, što mu je prećutao, iako je bio obaviješten, da će biti uhapšena budvanska grupa i brat mu Dragan, u onoj prvoj sezoni iz 2010. Od Marovića je lako oprao ruke, kao i od Tadića.
Sve su prilike da sada pazi na političku higijenu zbog Miomira Mugoše. Vujanović je 2010. izgurao da Mugoša bude kandidat DPS na podgoričkim izborima, uprkos protivljenu do tada, poslušnog kao kučence SDP-a i kolutanju očima Đukanovića... Kada Mugoša nije osvojio apsolutnu vlst, Vujanović je sankcionisan oduzimanjem mjesta koordinatoira DPS za Podgoricu. Opet se vratio na zamrzavanje. Opozicionari su se u skuštini šalili sa kolegama iz DPS da ga mogu baciti, ako ga još jednom odmrznu. A Vujanović se otkravio uoči izbora 2013. Jedino logično objašnjenje zašto je Đukanović pristao da Vujanović opet bude predsjednički kandidat DPS-a je ogromno povjerenje u njega ili držanje u ormaru kostura koji će ispasti u slučaju neposlušnosti. U svakom slučaju, od Vujanovićeva sporne pobjede i kandidature 2013, DPS-u točak lagano ide nizbrdo. Svake izbore je sve teže dobiti. Sada se stiče utisak da DPS više ne vlada situacijom ni u svojim donedavno partijskim ispostavama. Poblemi u Ljekarskoj komori, poraz prilikom izbora generalnog direktora RTVCG, iako je navodno lično Milan Roćen lobirao kod članova Savjeta za Radojku Rutović, sada konflikt na relaciji COK i Ministarstvo sporta.
Nije Dušku Markoviću lako. Curi mu na svaku stranu. Curelo je tako i Lukšiću, počeo je mandat sa aferom Zavala, priveo kraju sa “listinzima”… I oba na početku mandata zadužuju Crnu Goru, kao ojađeni klijenti koji ne znaju šta će sa kreditma podignutim u francima osim da se nanovo zadužuju.
A predsjednik sve to može mirno da posmatra.
Srđan Milić je bio u pravu u jednoj stvari - Filipove ambicije nisu male.
Filip Vujanović u široj javnosti je vjerovatno najpotcjenjeniji političar u Crnoj Gori. Činjenice govore da je to bez razloga. Poslije Đukanovića ima najdugovječniju i najispunjeniju političku biografiju u Crnoj Gori. Od 1993. je bio ministar pravde, ministar policije, premijer u dva mandata, nakratko i predsjednik Skupštine, pa predsjednik Crne Gore u tri mandata. Do sada jedino nije bio predsjednik DPS-a.
Ako se Đukanović kandiduje na predsjedničkim izborima i pobijedi, pa se zamrzne, onda je “logično” da Vujanović bude novi šef DPS-a.
Ili bi da bude premijer umjesto Markovića.
Bonus video:
