Kada je odbrana zemlje u pitanju, odvajkada važi jedna premisa bez obzira o kakvom sistemu je riječ, a ona glasi da je odbrana zemlje „sveta dužnost za svakog njenog građanina“. Ta premisa nikada nije bila upitna, iako smo svjedoci da je ona, u mnogim državama, rađala različite političke, ekonomske i bezbjednosne pristupe u odbrani. Otkud takve i tolike razlike? To je posljedica različitog filozofsko-sociološkog poimanja pojma „odbrana zemlje“.
Decenijama zastupam tezu da „država koja svoju odbranu zasniva na snazi oružja je neodbranjena država - odbranjena je ona država koja svoju odbranu zasniva na prijateljskim odnosima sa svojim susjedima“. Na ovakvom postulatu nije teško graditi adekvatnu politiku, koja će iznjedriti sve ono najbolje u društvenoj, ekonomskoj i odbrambeno - bezbjednosnoj oblasti.
Svjedoci smo da višedecenijske odnose između Srbije i Hrvatske karakterišu politička pakost i ljudski bezobrazluk. Stručna nekompetentnost u važnim državno-političkim resorima je njihova konstanta. San svakog pilota u svijetu je da leti na najsavremenijem borbenom avionu ili helikopteru. Njegove snove i želje ne treba obuzdavati nego naprotiv, treba ih razvijati, ali ne dalje od taktičkog nivoa. Taktički nivo ne odlučuje o strateškim i onim državno-političkim pitanjima. Velika opasnost za neku državu je kada se mala pamet zaogrne generalskim šinjelom. Od toga pate skoro sve države regiona.
Adekvatnija konstatacija je da Srbija nije kupila, nego je nabavila deset aviona MiG-29, dok Hrvatska nije kupila, nego je nabavila devet višenamjenskih helikoptera. Emocije i politička mudrost koje su u vezi s tim pokazali Kolinda i Aleksandar, smješta ih na nivo eskadrile, odnosno na taktički nivo. Ni makac više! Floskulom “ne može nam niko ništa“, regionom su odzvanjale njihove emocije. Niko se više nikada neće usuditi da napadne Srbiju, jer ćemo imati 15 aviona MiG-29 govore oni „patriotski“ zajapureni. Glupost ili neodgovornost?! Imali smo i više migova, a znamo kako smo prošli. Velika je ovo tema za GŠ, Ministarstvo odbrane, Vladu i Skupštinu. Očigledno je da se ovim niko kompetentno nije bavio, jer ne bi se ušlo u ovako problematičan zahvat.
U odlučivanju o ovakvim strateškim pitanjima treba dati adekvatne odgovore. Ko je potencijalni protivnik Srbije da bi se upotrijebili avioni MiG-29? Skoro sve susjedne države su članice NATO-a, a suluda politika sukoba s tim savezom je već isprobana. Emocije koje je emitovao Aleksandar iz kabine aviona MiG-29 više su ličile na ushićenje tinejdžera negoli na odgovornog premijera čija Vlada od Skupštine nije dobila saglasnost da se uđe u tako krupan državni posao. Očigledno je da takvu saglasnost nije ni tražio, jer izgleda da mu ona i ne treba.
Ekonomski aspekt rusko-srpskog i bjelorusko-srpskog aranžmana, u vezi nabavke polovnih aviona MiG-29, je zabrinjavajući. Nadležnim organima Srbije treba da je poznato da nam Rusi nikada do sada nijesu ustupili kompletnu remontnu dokumentaciju za bilo koje borbeno sredstvo koje smo od njih kupili. Ta „sitnica“, koju oni zadrže za sebe, uvijek nas je preskupo koštala. Zato će i ubuduće biti skuplja dara nego mjera. Jednako tako zabrinjavajuća je visoka cijena aviona, koji nikada (osim u obuci pilota), siguran sam, neće biti upotrijebljeni. Njihova jednokratna upotreba bi se mogla desiti samo onda ako bi do toga došlo zbog neodgovornosti naše strane. Tek bi nas onda ti avioni koštali, ali fatalnom cijenom.
Vojno-stručni aspekt pribavljanja aviona MiG-29 pokazuje nedopustivu nekompetentnost. Evo jednostavnog objašnjenja. Za sigurnu zaštitu vazdušnog prostora od „uljeza“ nije dovoljno imati najsavremenije naoružanje nego, jednako tako, potrebno je imati dovoljnu dubinu teritorije. Odbranu treba zasnivati kako na poštovanju struke, tako i na poštovanju opšteprihvaćenih pravnih normi i procedura. Posložimo i to na jednostavan način.
Najprije uljeza treba otkriti; zatim ga treba identifikovati; i na kraju, prema njemu preduzeti borbenu radnju. Borbene radnje su: presresti uljeza i istjerati ga iz državnog vazdušnog prostora; ako ne postupi prema predviđenoj proceduri, prisiliti ga da sleti na aerodrom koji odredi presretač; i, ako i tada ne postupi po naređenju - uljeza oboriti. Za svih pet navedenih radnji potrebno je vrijeme kako za odlučivanje tako i za postupanje. Ponoviću, sve treba striktno odraditi u skladu sa strukom i pravnom procedurom. Kojeg državnog organa će biti nadležnost da donese odluku o rušenju uljeza i da li će taj organ biti u stalnoj gotovosti za takvu odluku? Kada se saberu sva vremena navedenih borbenih radnji, zaključićemo da je uljezu potrebno manje vremena da izvrši zlonamjernu radnju, negoli što je zbir vremena iz procedure o postupanju.
Pakosnici ex-Yu država i Albanije nemaju razlog za likovanje zbog naprijed iznijete elaboracije, jer dubina njihovih teritorija svake ponaosob je daleko manja od one koju ima Srbija, čime je sigurna zaštita njihovog vazdušnog prostora još problematičnija. Za uspostavljanje pouzdanog sistema postoji samo jedno rješenje koje bi bilo preko 15 puta efikasnije i preko 15 puta jeftinije od postojećih, a to rješenje je uspostavljanje zajedničkog sistema kontrole i zaštite vazdušnog prostora ex-Yu država i Albanije. Sistem bi podrazumijevao da svaka država neprekidno ima pregled stanja na svom operativnom centru u cjelokupnom vazdušnom prostoru navedenih država. Što se lovačke avijacije tiče, sasvim je dovoljno po šest aviona lovaca baziranih u Srbiji, Hrvatskoj i Albaniji.
Ovakvo rješenje javno zagovaram više od 15 godina, ne obazirući se šta o tome misle nacionalisti, kvazianalitičari, novinari - ratni huškači (koji bi oružjem krenuli na KiM) ili psi rata. Sve njih dlanovi neprekidno svrbe, čekajući priliku da povuku obarač. Ali, tuđom rukom. Treba znati da je ratna privreda „eldorado“ za pohlepnike i špekulante, dok je rat strast za nacionaliste i klerofašiste. Nažalost, na našim prostorima nije mali broj i jednih i drugih.
Rješenja ima i jednostavno je - potrebna je politička volja! Za sve bi bilo isplativo, jer će Yugo regija, kao okosnica Balkanske unije, ionako uskoro biti štit Evrope. Treba otpočeti zajedničkom kontrolom i zaštitom vazdušnog prostora, jer je to i jednostavnije i produktivnije od bilo čega drugog. Otežavajuća okolnost je što smo, još uvijek, u deficitu političkog vizionarstva.
Autor je general-potpukovnik avijacije, pilot-u penziji i analitičar geopolitike
Bonus video:
